Vlast u Beogradu ne vlada odlukama, nego ravnodušnošću. Njena najjača rečenica nije govor, nije zakon, nije saopštenje. Njena najjača politika staje u dve reči: pa, šta?
Pa, šta ako su ulice raskopane — biće još lepše na renderima.
Pa, šta ako institucije ne rade — važno je da izgledaju.
Pa, šta ako se ljudi bune — proći će. Uvek prođe.
Ova vlast ne objašnjava, ona se podrazumeva. Ne odgovara, ona ignoriše. Ne ubeđuje, jer zna da nema potrebe. „Pa, šta?“ je savršen odgovor: dovoljno bezobrazan da pokaže moć, dovoljno prazan da ne ostavi trag.
U Skupštini se govori satima, ali se odlučuje pre toga. U medijima se objašnjava ono što niko nije pitao. U gradu se gradi ono što niko nije tražio. A kad se neko usudi da pita zašto — odgovor je uvek isti, samo upakovan drugačije: pa, šta?
To „pa, šta?“ je štit. Njime se odbijaju pitanja o odgovornosti, zakonu, meri i smislu. To je filozofija vlasti koja zna da joj se ne traži račun, već samo kontinuitet. Da se ne očekuje istina, već stabilnost laži.
Najopasnije je što se „pa, šta?“ polako seli iz vlasti u narod. Postaje opšte mesto, mentalni mehanizam samoodbrane. Kada vlast kaže „pa, šta?“, a narod slegne ramenima — posao je završen.
Nekada su se vlasti plašile pitanja. Ova se plaši samo odgovora. Zato pitanja guši pre nego što se postave, a kad ipak procure — dočekuje ih ravnodušno, kao kišu koja će sama stati.
Vlast koja vlada „pa, šta?“ ne pada zbog grešaka. Ona traje dok god se greške ne doživljavaju kao problem. A to je već zajednički projekat.
Jer „pa, šta?“ nije stav moći.
To je signal da je granica već pređena — i da se više niko ne seća gde je bila.
