U vremenu kada je hrišćanstvo još uvek bilo tiho seme posejano među rimskim hramovima i paganskim trgovima, u Smirni – gradu mirisa tamjana i soli sa mora – pojavio se pastir blag i tih: Sveti Vukol.
Bio je učenik apostola Jovana, onog istog koji je naslonio glavu na Hristove grudi. Kažu da je upravo apostol Jovan u njemu prepoznao postojanost i dobrotu i postavio ga za prvog episkopa Smirne. Nije bio čovek buke ni velikih govora. Njegova snaga bila je u mirnoj reči, u strpljenju i u očinskoj brizi.
U vreme kada su hrišćani živeli pod sumnjom i pretnjom, Vukol je učio vernike da vera nije samo ispovedanje ustima, već način života – blagost prema slabima, postojanost u iskušenju, tišina pred uvredom. Njegova pastirska služba nije bila obeležena dramatičnim mučeništvom, već tihim podvigom svakodnevice.
Pred kraj života, kada je osetio da se približava čas odlaska, sabrao je svoje učenike i poverio stado svetom Polikarpu, koji će kasnije postati jedan od najpoznatijih mučenika rane Crkve. Tako je lanac apostolskog predanja ostao neprekinut – od Hrista, preko Jovana, do Vukola i dalje.
Upokojio se mirno, kao što je i živeo. Predanje govori da je na njegovom grobu izrastao mirisni grm, kao tihi znak nebeske utehe i potvrde njegove svetosti.
Sveti Vukol nas podseća da svetost ne mora biti glasna. Ponekad je ona u tihom istrajavanju, u čuvanju vere bez buke, u postojanosti koja ne traži priznanje.
