Sveti kralj Milutin (1253–1321), jedan od najslavnijih srpskih vladara iz dinastije Nemanjića, ostao je upamćen kao kralj koji je istovremeno bio ratnik, graditelj i ktitor, ali i svetitelj. Njegovo puno ime bilo je Stefan Uroš II Milutin, a vladao je od 1282. do 1321. godine.
Milutin je na presto došao nakon brata Dragutina, u vremenu kada je Srbija već bila snažna država. Njegova vladavina obeležena je ratovima sa Vizantijom, ali i periodima mira i srodstva, jer se čak oženio vizantijskom princezom Simonidom, kćerkom cara Andronika II.
Širio je granice Srbije duboko u Makedoniju i severnu Grčku, pa se njegova država prostirala sve do Sera i Edesa. Milutin je bio čovek političke mudrosti, koji je u umeću diplomatije često bio ispred svog vremena.
Nijedan srpski vladar nije podigao toliko crkava i manastira kao Milutin.
Najpoznatije njegove zadužbine su:
- Gračanica — biser srpske srednjovekovne umetnosti, na Kosovu
- Bogorodica Ljeviška u Prizrenu
- Sveti Nikola u Skoplju
- Obnovio je i manastir Hilandar na Svetoj Gori
- Podigao bolnice i domove za siromašne, čak i u Jerusalimu i Carigradu
Sve to mu je donelo slavu „novog Konstantina“, jer je bio ne samo vladar, već i hrišćanski dobrotvor koji je ulagao u veru i narod.
Posle smrti 1321. godine, njegovo telo je ostalo netruležno, što je u pravoslavnoj tradiciji znak svetosti.
Svete mošti kralja Milutina počivaju u Sofii (Bugarska), u crkvi Svete
Nedelje, gde i danas mnogi vernici dolaze da se poklone.
Srpska pravoslavna crkva slavi ga 30. oktobra (po starom kalendaru) / 12. novembra (po novom).
Milutin nije bio samo kralj krune i mača, već i kralj vere.
Njegova dela — hramovi, zadužbine i primer vladara koji spaja silu sa smirenjem — svedoče da vlast nije data radi slave, već radi služenja Bogu i narodu.
