U davna vremena, kad je sunce nad Galilejom sijalo toplo kao božanski znak a putevi prašnjavi od koraka putnika, sedeo je na carini carinik Levi, sin Alfejev. Bio je to čovek mirne naravi, ali teško opterećen tuđim osudama — jer carinik je tada bio kao čovek u senci: prezren, sumnjiv, uvek na pola puta između naroda i vlasti.
I jednog dana, kad je većinu misli prigušila monotonija ubiranja poreza, pored njega je prošao Učitelj iz Nazareta. Samo je rekao:
„Pođi za Mnom.“
Te dve reči kao da su mu raskrile nebesa. Levi, koji će postati Matej, ustao je ostavivši na stolu novac, spise, vage i sabrane dugove. Od tog trenutka počeo je njegov život kao apostola, svedoka i blagovesnika.
Tako narod priča da je Matej prvi od carinika koji je otključao svoje srce za Hrista – i zato je u narodu često prizivan kao zaštitnik onih koji traže iskreno pokajanje.
Putevi apostolstva
Kad se Sveti Duh sšao na apostole, Matej je bio među njima, čvrst kao kamen u veri. Narodne priče kažu da se nije isticao glasom, niti snagom, već tišinom koja je lečila.
Put ga je vodio kroz Judeju, Siriju, Makedoniju i Etiopiju. Svuda je širio Jevanđelje onom krotkom rečju koja podiže, a ne koja oštri osudu.
U narodnom predanju pamti se da je u Etiopiji, gde je zemlja crvena kao rađanje sunca, krstio čak i kćer tamošnjeg cara, blaženu Ifigeniju. Zbog toga je naišao na gnev carevog naslednika, ali nije odstupio ni korak – jer onaj ko je ostavio carinu radi Hrista, nije se plašio ni zemaljskih careva.
Legenda o Matejevom Jevanđelju
Narod voli da priča da je Matej, kad je stavljao reč po reč svoje Sveto Jevanđelje, pisao ne mastilom već suzama:
- jednom za svakog čoveka što pati,
- dvaput za svakog što je na pogrešnom putu,
- triput za svakog koji je čuo istinu ali se okrenuo od nje.
U predanju stoji da je njegovo Jevanđelje prvo napisano na jevrejskom (ili aramejskom) jeziku, da bude blizu srcima njegovih sunarodnika. Matej je želeo da pokaže Mesiju u korenu Davidovom, kao ispunjenje Zakona i Proroka, da svako vidi da je u Hristu — nebo prišlo zemlji.
Seljaci su pričali da se nad njegovim pergamentom ponekad pojavljivao tanak zlatni prah, kao svetlost koja se odvaja od sunca. „To su anđeli dok paze na njegove reči“, govorili su starci.
Čudo u gradu Nade
Jedna narodna priča kaže da je u jednom gradu Etiopije, kada je Matej propovedao u hramu idola, nastalo veliko čudo. Idol od kamena, kome se narod klanjao kao da diše, raspuko se na pola i pao pred noge apostola.
Narod se uplaši, ali Matej podiže ruke i reče:
„Ne bojte se onog što pada, bojte se da vam ne padne vera.“
Posle tog čuda krstio je čitave porodice, a grad koji je bio poznat kao „Grad senki“ u predanju je dobio novo ime — „Grad Nade“.
Stradanje i nebeska pobeda
Carev naslednik, koga je ljutilo što je princeza Ifigenija odbila da bude njegova žena jer se zavetovala Hristu, naredi da se Matej pogubi.
Narod kaže da se apostol nije uplašio, već je poslednji put blagoslovio ljude, a zemlja se zatresla kad je njegova duša krenula nebu.
U nekim legendama javila se vatra s neba i satrla krvnike; u drugima, telo svetitelja je svetlelo tri dana, danju kao sunce, noću kao mesečina.
Zaštitnik pokajanja i pismenosti
U srpskom narodu Sveti Matej se praznuje 29. novembra (po julijanskom kalendaru).
Obraćaju mu se:
- pisari i pismene zanatlije,
- ljudi koji žele da napuste loš život,
- poreski službenici koji traže snagu da ostanu pravedni,
- svi koji nose teret savesti i traže novi početak.
Apostol svetle reči
Narodne priče o Svetom Mateju uče da čovek može da se promeni, da može postati novi ako čuje pravi glas i ako ga sledi.
Od carinika koji je brojao tuđe dugove postao je apostol koji je čoveku pokazivao kako da prebroji blagodat.
Njegovo Jevanđelje ostaje kao tihi putokaz – da je svetlost uvek jača od senke, a istina veća od svake zemaljske vlasti.
