Opet noć, i opet slutnja,
u sobi hladnoj ko istina.
Na mom jastuku godina ista,
na tvom samo daljina.
Okrenut leđima ka nečemu svom,
ka snu, ka tišini…
A ja te gledam kao stranca,
što mi u kući pravi dom.
Refren
A jastuk pamti sve što ja ne smem—
sve naše ratove i mir pod trem.
I još ga grlim, kao da si ti,
A jastuk pamti šta smo zgrešili,
i kako smo se nekad smešili.
Sad samo ćutim, jer znam te u snu—
okrenut leđima, al’ tu.
Dugo smo zajedno, a dalji smo sad,
kao da vreme pravi razvod lagan.
Reči nam ćute, oči se boje—
da kažu ono što znaju oboje.
Na stolu dve šolje, u krevetu hlad,
navike vode ovaj brak.
I kad te dotaknem, kako da te dozovem
jer pored tebe nisam ja.
Refren
A jastuk pamti sve što ja ne smem—
sve naše ratove i mir pod trem.
I još ga grlim, kao da si ti,
a ti si davno, davno otiš’o u sivi mrak sobi.
A jastuk pamti šta smo zgrešili,
i kako smo se nekad smešili.
Sad samo ćutim, jer znam te u snu—
okrenut leđima, al’ tu.
A jastuk pamti sve što ja ne smem—
sve naše ratove, poljupce, trem.
I još ga grlim, kao da si ti,
a ti u svojim mislima spavaš daleko od ljubavi.
