Rimski Singidunum bio je hrišćanski grad pre nego što je to postao bezbedno mesto za hrišćane. Iako je Milanski edikt (313) formalno doneo versku slobodu, stvarnost na dunavskom limesu bila je drugačija. Upravo u tom raskoraku između zakona i prakse nastalo je novo mučeništvo – tiše, ali podjednako krvavo.
U vreme cara Licinija (308–324), istočni deo Carstva, kome je pripadao i Singidunum, doživeo je obnovu progona hrišćana. Licinije je, iz političkih i ličnih razloga, sve otvorenije sumnjao u hrišćane, videći u njima oslonac svoga rivala Konstantina. U takvom ambijentu, hrišćani Singidunuma ponovo su postali sumnjivi, nadzirani i proganjani.
Pored poznatih mučenika, poput Svetog Ermila i Stratonika, predanje i istorijski kontekst upućuju na širi krug stradalnika: sveštenike, đakone i vernike koji su odbijali da se odreknu vere, da prinesu žrtvu rimskim bogovima ili da učestvuju u paganskim obredima u vojnim jedinicama.
Posebno su stradali hrišćani vezani za vojni garnizon Singidunuma, jer je vera među vojnicima smatrana pretnjom carskom autoritetu. Tamnice, ispitivanja i javna pogubljenja postali su deo svakodnevice grada koji je tek nedavno bio ohrabren obećanjem slobode.
Drugi talas progona usledio je u vreme cara Julijana Otpadnika (361–363). Iako nije sprovodio masovna pogubljenja, Julijan je sistematski potiskivao hrišćane iz javnog života, vraćao paganske kultove i podrivao hrišćansku zajednicu kroz zakone, poniženja i lokalne represije.
U Singidunumu, gradu sa snažnim vojnim i upravnim aparatom, Julijanova politika značila je ponovno izlaganje hrišćana nasilju lokalnih vlasti i paganskih grupa. Vernici su ostajali bez službi, crkava i pravne zaštite, a pojedini su stradali u neredima i osvetničkim napadima.
Ovi mučenici, kao i oni iz doba hunskih i avarskih razaranja, ostali su bez sačuvanih imena. Njihovo mučeništvo nije zapisano u žitijima, već u diskontinuitetima grada – u naglim prekidima gradskog života, u rušenju hramova i ponovnim obnavljanjima zajednice.
Singidunum je u IV veku bio grad u kome je vera neprestano ispitivana: najpre od careva koji su obećavali slobodu, a zatim je povlačili, i potom od vladara koji su pokušali da hrišćanstvo vrate u prošlost. Upravo u tom pritisku nastala je beogradska hrišćanska postojanost.
Sveti mučenici Singidunuma iz doba Licinija i Julijana svedoče da vera u Beogradu nije rasla u miru, već u stalnoj borbi — i da je opstala ne zahvaljujući zaštiti vlasti, već uprkos njoj.
