Sekuritizacija podrazumeva društveni proces u kojem se nekom pitanju, pojavi ili problemu pridaje ekstremno sigurnosno značenje, shvatanje ugrožavanja kao pojava koja dovodi u pitanje egzistencijalnost.
Retorička struktura akta sekuritizacije ima tri elementa:
- Egzistencijalna pretnja postojanosti nečemu ili nekome;
- Zahteva hitnu akciju i posebne mere radi zaštite i sigurnosti nekoga ili nečega koji je izložen pretnji;
- Opravdava se i legitimiše kršenje redovnih demokratskih procedura odlučivanja
Karl Šmit ( 11. jul 1888 – 7. april 1985) je nemački pravnik, filozof, politički teoretičar i sociolog. Ostao je najpoznatiji u ulozi pravnika u Vajmarskoj republici za vreme Trećeg rajha. U opsegu njegovih tema se, između ostalog, nalazilo i pisanje o posedovanju političke moći, o čemu je raspravljao i u svom eseju Diktatura. Njegov rad je izvršio veliki uticaj na kasniju političku teoriju, ali je njegov značaj znatno umanjen zbog njegovog aktivnog učešća i opravdavanje nacizma.
Stranka na vlasti, ili po Šmitu država, kao merodavnom političkom jedinstvu pripada pravo da određuje neprijatelja. Ovo pravo podrazumeva mogućnost da se od članova zajednice zahteva spremnost na žrtvovanje i ubijanje, kao i spremnost da se ubijaju ljudi sa druge, „neprijateljske strane“.
Svaka država ima obavezu da u okviru svojih granica obezbedi mir i sigurnost, tj. da stvori normalnu situaciju kako bi mogle važiti pravne norme. I upravo iz ove nužnosti obezbeđenja ‘normalnosti’ proističe i pravo države da u kritičnim situacijama kao „političko jedinstvo, sve dok postoji, samovoljno određuje i ‘unutrašnjeg neprijatelja’“ (Šmit, 2001: 38). To podrazumeva, dalje tvrdi Šmit, „oštrije ili blaže, ipso facto nastupajuće ili na temelju posebnih zakona sudski delotvorne, otvorene ili u generalnim opisima skrivene vrste progona, stege, proskripcije, stavljanja van zaštite“ (Šmit, 2001: 31).
Pošto u ovakvim stanjima političko jedinstvo države postaje problematično, ne mogu se primenjivati ustavne i zakonske norme, jer su one izraz tog jedinstva, pa jedino preostaje to da sukob bude razrešen ratnim sredstvima. Upravo u ovoj tački ocrtava se specifičnost Šmitovog poimanja politike, koji je grupisanje na prijatelje i neprijatelje, kao i tome primerena sredstva rata, smatrao normalnim ne samo u spoljnopolitičkim odnosima, već i u unutrašnjem političkom procesu.
Šmit poima politiku tako što razdvaja prijatelje i neprijatelje, te njegova preokupacija državnim jedinstvom koje se pak može postići lociranjem i progonom neprijatelja, direktan je napad na liberalnu ideologiju. Uzimajući Hobsovu premisu o ‘ratu sviju protiv svih’ kao svoju inspiraciju, Šmit je u stvari nastojao da ospori liberalno negiranje politike po kome je politika pitanje ‘života ili smrti’. On je time želeo da ukaže na zabludu liberalne ideologije o tome da postoji treći put između levice i desnice, te da moralizacija političkog diskursa nije nikakav napredak demokratije.
Šmit smatra da je suština politike u borbi i da niko ne može da ukine razlikovanje na prijatelje i neprijatelje.
Izvor: Beogradske vesti, bezbednost.org
