U zemlji u kojoj se zakoni tumače onako kako vlastima odgovara, a institucije služe kao produžena ruka političke volje, nije čudo što se i zgrade brišu isto tako lako kao i ljudi iz biračkih spiskova. Ali način na koji je Katastar Savski venac 14. novembra posegao za brisanjem zabeležbe kulturnog dobra sa Kaserne 7. puka, Starog Generalštaba i Generalštaba Nikole Dobrovića – to je već nešto drugo. To nije samo pravna akrobacija. To je poruka. To je kraj jedne epohe i početak nove, u kojoj su kvadrati važniji od istorije, a investitorska volja važnija od identiteta grada.
I dok se čitav postupak pravda „službenom dužnošću“, javnost ostaje da se pita – ko je tačno naredio ovu dužnost? Ko je rekao katastru da je vreme da se izbriše ono što je decenijama bilo upisano? Ko je procenio da zaštita kulturne baštine više nije stvar javnog interesa, nego samo prepreka na putu do skoro 4 hektara najvrednijeg zemljišta u državi?
Prema onome što je objavila odbornica i aktivistkinja Sonja Solarević, Katastar se pozvao na leks specijalis donet za Generalštab – zakon koji je i sam po sebi sporan, protivustavan, pravno krut i politički providan. U tom zakonu se pominje samo jedna odluka: zaštita Dobrovićevog Generalštaba iz 2005. godine. Ali neko je to iskoristio kao ključić za otključavanje daleko većih vrata: brisanje zaštite i za druga dva spomenika kulture na istoj parceli, iako njihove odluke o zaštiti nisu dotaknute, pomenute ni uključene u leks specijalis.
To je kao da vam neko poništi ličnu kartu – pa vam uz to ukine i pasoš, vozačku dozvolu i zdravstvenu knjižicu, jer „tako proizilazi iz odluke“.
Osim što ne proizilazi.
Jer Kasarna 7. puka je spomenik kulture od 1992. godine. Stari Generalštab od 1984. godine. Ta dva dobra su zakonom zaštićena decenijama pre nego što je iko mogao da zamisli da će se u 21. veku neko usuditi da ih ukloni iz registra prostom administrativnom odlukom.
Ali brisanje pamćenja je nova državna politika.
Kada Solarević kaže da se „Vučiću žuri da poruši Generalštab“, to zvuči kao politička optužba. Ali pogledajte poteze: svaki korak vodi ka istom cilju. Prvo se menja odluka o prostornoj kulturno-istorijskoj celini. Onda se donosi leks specijalis, namenjen samo jednoj parceli u centru grada. Onda se zabeležbe brišu bez javne rasprave, bez stručnih tela, bez transparentnosti. I onda ostaje lopata, bager i investitor.
Takva žurba ima ime. I interes.
U javnosti se već šuška o tome da je Generalštab postao politička moneta – navodni poklon budućem zetu Donalda Trampa, kao moneta za geopolitičke benefite, podršku, hemijsku olovku i fotografije koje se dobro prodaju. Nešto što se u ozbiljnim državama nikada ne bi izreklo čak ni u šali, kod nas zvuči sasvim verovatno. Jer već smo gledali kako se Beograd na vodi daje bez tendera, kako se ruši Savamala pod fantomkama, kako se kulturna dobra pretvaraju u ruševine samo da bi kasnije postale građevinske parcele.
Generalštab je, međutim, nešto više od zgrade. To je simbol. To je rana u kamenu. To je jedini veći vidljivi ostatak NATO bombardovanja u srcu grada – podsvesni spomenik onom što se desilo 1999. godine. Istom tom ratu u kojem je Aleksandar Vučić bio ministar informisanja. Uništiti Generalštab ne znači samo ukloniti urbanističku celinu. To znači ukloniti sećanje. Ukloniti fizički dokaz istorije koji vlast smatra nepoželjnim.
Jer kolektivno pamćenje ne ruši se tiho – ruši se bagerima.
Ovaj čin je zato samo zadnji dokaz da u ovoj državi zakoni služe kao alat, a ne kao ograničenje. Kulturna dobra su zaštita od zaborava. A ova vlast želi grad koji ništa ne pamti – ni bombardovanje, ni otpor, ni arhitektonsku hrabrost Nikole Dobrovića, ni slojeve prošlosti koji Beograd čine Beogradom.
Ostaje pitanje: ko će stati ispred bagera? Jer istorija se danas briše administrativnim rešenjem, ali sutra će nestati pod prašinom građevinskih radova.
