Asfalt u Beogradu ne stari. On se razočara. Tek postavljen, još topao, još sa onim svečanim mirisom napretka, već posle nekoliko dana dobije prvu pukotinu. Kao da je i sam shvatio gde je došao.
Rupa se ne pojavljuje. Ona se vraća. To je njeno prirodno stanje. Asfalt je samo privremena iluzija ravnine, kratkotrajni optimizam u crnoj boji. Fotografija za društvene mreže, kadar za dnevnik, dokaz da se radi. A onda kiša, kamion ili obična gravitacija podsete da gravitacija u ovom gradu ima jači mandat od bilo kog izvođača.
U ozbiljnim državama asfalt traje godinama. Kod nas traje konferenciju za medije. Čim se kamere sklone, počinje proces oslobađanja rupe. Kao da ispod svake nove deonice čuči stara, nestrpljiva da ponovo vidi svetlo dana.
Rupa je najiskreniji gradski simbol. Ona ne obećava. Ne najavljuje. Ne renderuje. Samo se otvori. I ostane. Građanin je zaobilazi, psuje, fotografiše. Vlast je zakrpi. I tako u krug, kao kazaljke na satu koji pokazuje da je vreme za novu sanaciju.
Nije pitanje da li asfalt prirodno stvara rupe. U ovom gradu, rupe prirodno stvaraju asfalt.
