Drugi deo: 1915–1916**
(Zabeleške kaplara Milana J., 20 godina, četa „Ruzmarini“)
- oktobar 1915. — Položaj kod Smedereva
Opet su došli. Ovog puta ne samo Austrijanci — već i Nemačka i Bugarska. Oficiri govore tiho, ali znaju svi: ovo je najteži trenutak koji je Srbija videla.
Od moje stare čete ostalo nas je jedanaest. Dobili smo pojačanje, ali su to deca mlađa od nas godinu dana, pa opet — sada mi izgledaju kao klinci iz školskog dvorišta.
Setim se sebe od prošle godine i ne mogu da verujem koliko se čovek promeni kad preživi Mačkov kamen.
- oktobar 1915. — Pad Niša
Stigla je naredba: povlačenje. Ali gde? Oficiri ne kažu naglas, ali znamo — prema Kosovu, a posle toga ka Crnoj Gori i Albaniji.
Narod se povlači zajedno sa vojskom. Kolone su duge kao reka. Starci u kolima, žene sa decom, bolesni na nosilima… Vojnici nose ranjene i pucaju kad moraju.
Kažu da ćemo ostaviti zemlju, gradove, sve — i da je jedini cilj: sačuvati vojsku.
Nikad teža reč nije izgovorena.
- novembar 1915. — Kroz Prokuplje
Hladnoća je počela. Sneg još nije pao, ali duva vetar sa Kopaonika kao da želi da nas probije do kostiju.
Rmpalije guraju kola sa topovima, psuju sve po spisku, ali guraju. Ćevabdžije pevaju da zagluše glad.
Nas Ruzmarina malo je ostalo — držimo se zajedno, kao da nam je knjiga jedina odbrana od ludila.
- novembar 1915. — Priština
Ovo je kraj Srbije za nas. Odavde kreće put bez puta. Priština je puna izbeglica, bolničara, preplašenih ljudi. Na ulicama sede bolesni, ranjeni, deca bez roditelja.
Noćas sam video staricu kako stoji kraj puta i drži u ruci ključeve od kuće. Rekla je:
„Sine, kome da ostavim ovo kad se možda nikad ne vratim?“
Nisam znao šta da kažem, pa sam joj poljubio ruku.
- decembar 1915. — Prizren
Gubimo snagu. Hrana je gotovo nestala. Daju nam po komad tvrdog hleba i šaku suvih šljiva. Kiša pada bez prestanka. Muškarci nose žene i decu, vojnici nose drugove koji više ne mogu da hodaju.
Oficiri kažu da sutra kreće uspon ka Prokletijama.
Ime sve govori.
- decembar 1915. — Prokletije
Ovo nije planina — ovo je test duše.
Uspon je strm, led se hvata za čizme, a vetar je kao da te udara šakama. Ljudi padaju, klizaju, nestaju u ambisima. Nema vremena da se mnogi izvuku.
Jednom Ćevabdžiji, Ibrahimu iz Skadarske krajine, pomogao sam da stane na noge. Rekao mi je:
„Ako preživimo, vodiću te na pravo meso u Skadar.“
Rekao sam mu da jedva čekam, iako nisam bio siguran da ćemo išta više čekati.
- decembar 1915. — Ljume
Glad. Prava, divlja glad. Ljudi jedu kožu sa svojih opasača. Konji padaju — i odmah ih rastrgnu oni koji su još na nogama. Bolje je ne gledati predugo oko sebe.
Od moje čete ostalo je osam. Neki nisu izdržali uspon, neke smo morali da ostavimo bolničarima — ako bolničara uopšte ima.
Nosim u torbi sasušen ruzmarin i rukavicu Palo Plemića. Te dve stvari me drže mentalno u životu.
- decembar 1915. — Skadarsko jezero
Spustili smo se. Pred nama je Skadar, Crnogorci nas dočekuju, ali i oni su iznureni i bez hrane. Čuje se da u Draču čekaju brodovi — Francuzi i Englezi — da nas prevezu na Krf.
Narod je potpuno iscrpljen. Neki vise na ramenima vojnika kao prazne vreće.
Ja osećam samo tišinu — onu koja se spusti kad čovek pređe granicu bola i umora.
- januar 1916. — Drač
More. Nikad u životu nisam video more. Pomislio sam da sam mrtav, pa da je ovo raj.
Gužva je paklena. Ljudi pokušavaju da uđu na brodove, a Italijani viču, guraju, pokušavaju da održe red.
Nas vojnike ukrcavaju poslednje. Kažu da moraju prvo deca i ranjeni. Slažem se. U meni više nema snage ni da se bunim.
Ali kad sam kročio na palubu, prvi put sam zaplakao.
Valjda se sve nakupilo — cela 1914, cela 1915, sva smrt i hladnoća.
- januar 1916. — Krf
Na ostrvu smo. Francuzi su nas smestili u šatore. Dali nam čorbu — pravi obrok, prvi posle meseci pakla.
Jedan vojnik pored mene se smejao, pa plakao, pa opet smejao. Mislim da niko od nas više ne zna gde su granice razuma.
Danas sam ponovo prebrojao Ruzmarine: pet nas je ostalo.
- januar 1916. — Ostrvo Vido
Danas sam obišao Vido — „ostrvo smrti“, kažu. Tu se nose oni koji više ne mogu da se oporave.
More je plavo kao nebo. A ispod njega — hiljade naših.
Kada su bacili tela, more ih je primilo tiho. Kažu ljudi da je postalo „Plava grobnica“.
Ono što smo prošli preko Albanije, to se ne može opisati. Može se samo prećutati, ili zapisati — da jednog dana neko sazna da ova vojska nije izgubila zato što je bila slaba, nego zato što je nosila ceo narod na leđima.
Poslednja zabeleška — 3. februar 1916.
Ponovo smo vojska. Kažu da će nas opremiti, ojačati, doneti uniforme iz Francuske.
Kažu da ćemo se vratiti u rat.
Kažu da ćemo se jednog dana vratiti kući.
Ja samo nadam se da će ostati neko ko će ispričati kako je izgledalo kad je Srbija hodala preko leda, smrti i planina — i nije posustala.
Ako iko ikad pročita ove stranice, neka zna:
1300 kaplara nisu bili vojnici. Bili smo deca.
Ali smo iz svih bitaka izlazili kao ljudi.
Autor: Aleksandar od Beograda
