U danima kada se vera rađala kao tihi žar u dušama ljudi, a svetinja se nalazila pod senkom starih paganskih sruševina, rodio se čovek čije je ime vekovima odzvanjalo kao primer trpljenja, podviga i nade – Prepodobni Alimpije Stolpnik, jedan od najvećih podvižnika istočnog hrišćanstva.
Rano detinjstvo i poziv koji se ne odbija
Rođen je u Adrijanopolju u Maloj Aziji, u čestitoj, hrišćanskoj kući. Roditelji mu behu blagočestivi, imućni, ali pre svega – milostivi. Kao dete, Alimpije nije trčao za razonodom. Dok su njegovi vršnjaci jurili po poljima, on se držao blizu crkve, pomagao sveštenicima, palio sveće i pažljivo slušao reči Jevanđelja kao da mu ih sami anđeli šapuću.
Govorili su stari da je još kao dečak imao pogled dubok i strog: pogled čoveka koji već sluša priziv večnosti. Nije imao mnogo godina kada je po prvi put izgovorio želju da život posveti Bogu.
Put u samoću
Kada je ojačao snagom i umom, napustio je dom i stupio na put podviga. Tražio je mesto gde bi se mogao predati molitvi i tišini, i stigao do razrušenog paganskog hrama u kome su nekad prinosili žrtve idolima. Tu, u ruševinama, on vide priliku – ne da se skloni, već da ono što je bilo mesto mraka pretvori u mesto svetlosti.
Počeo je da obnavlja svetinju svojim rukama. Kamen po kamen, molitvom kao vezivom. Na tom mestu kasnije nikoše dve crkve – jedna posvećena Presvetoj Bogorodici, druga svetom Jovanu Zlatoustu.
No, Alimpije je osećao da njegov put nije završen.
Život na stubu – most ka Bogu
Kao što su to činili veliki stolpnici njegovog vremena, Alimpije se popeo na visok stub – stolp – i na njemu ostao više od pedeset godina. Na vetru, kiši, suncu i mrazu. Na mestu sa koga je mogao da gleda u nebo, ali i da ga vidi svaki čovek koji mu prilazi.
Tamo je spavao malo, molio se mnogo, i trpeo sve što priroda može nametnuti čoveku. Ali kažu da je najteže bilo ono što se ne vidi: borbe sa pomislima, iskušenja koja dolaze u tišini, i neprestana pitanja da li je dostojan onoga za šta se podvizava.
Njegova pojava s visine ulila je poštovanje i strahopoštovanje. Ljudi su mu dolazili sa molbama, bolestima, nedoumicama. A on – sa stuba – svakome bi nalazio reč koja leči.
Čuda i isceljenja
Kad bi neko došao bos, Alimpije bi mu blagosiljao put. Kad bi došao bolestan, davao bi mu utehu, a mnogi su se vraćali isceljeni. Smatrali su ga živim mostom ka Božijoj blagodati.
Govorilo se da je molitvom isterivao demone, da je podigao kišu kad je zemlja gorela od suše, i da je svojim prisustvom čuvao čitav kraj od napasti.
Manastir i poslednje godine
Oko stuba se vremenom okupilo bratstvo, pa i sestrinstvo – dve obitelji, muška i ženska, koje su živele pod njegovom duhovnom rukom. On ih je savetovao, učio smirenju, hranio ih rečima, iako je sam živeo na ivici između zemlje i neba.
U starosti, kad su mu noge već bile iznemogle i telo načeto godinama podviga, bratstvo ga je skinulo sa stuba da mu olakša poslednje dane. Živeo je još malo, kao smerni starac, okružen ljubavlju onih koje je sav život podizao ka Bogu.
Upokojio se u Gospodu, a odmah se počeo slaviti kao svetitelj. Mošti mu postadoše čudotvorne, a uspomena na njegov podvig živi vekovima.
Zašto je Alimpije važan i danas?
U vremenu kada je čovek sve bliži zemlji, a sve dalji nebu, lik Alimpija podseća na potrebu za tišinom, smirenjem i unutrašnjom visinom. On stoji kao simbol čoveka koji je otišao do kraja kako bi drugim ljudima pokazao početak.
