Političar u Beogradu je biće koje živi između dve stvarnosti: onoga što obećava i onoga što je spreman da učini. Retko se preklapaju. Njegova reč je umetnost balansiranja između istine i potrebe da svi veruju da je ona tu, čak i kada nije.
Političar je, pre svega, čovek slike. Njegovo telo se pozicionira, ruke se podižu ili spuštaju, osmeh se vežba. Njegove reči imaju težinu samo dok se uklapaju u kameru. Van tog kadra, one su promašene, suvišne, ili suštinski nevažne.
On obećava stabilnost, a deli iluziju. On obećava promenu, a podupire status quo. Svaka izjava je taktički potez, svaka konferencija za štampu pažljivo režirana. Njegova moć nije u zakonima koje donosi, već u tome koliko može da ubedi da oni postoje.
Političar je dvostruko opasan: za sebe, jer zaboravlja gde prestaje ličnost a počinje funkcija, i za građane, jer uverava da je njegov odgovor jedini mogući. On je profesionalni učitelj ravnodušnosti — uči ljude da klimaju glavom, da tapšu, da kažu „pa, šta?“ kada su im prava i potrebe zapostavljeni.
Najtužnije je što političar nikada ne mora da bude mudar, pošten ili sposoban. Dovoljno je da bude uverljiv i dosledan sebi. I tada, dok sedi u Skupštini ili pozira za naslovnice, narod ga smatra predstavnikom, a on je zapravo glumac u predstavi sopstvene važnosti.
Političar u Beogradu je više simbol nego čovek: simbol moći koja se ne pita, odgovornosti koja se ignoriše, i javnog prostora koji služi da pokaže, a ne da funkcioniše.
Aleksandar od Beograda
