Kad je Gospod pozvao prvog od svojih učenika, Svetog Andreja Prvozvanog, da krene za Njim, kaže se da je Andrej u istom danu ostavio i mrežu i dom, i bez reči pošao za Večnom Svetlošću. Narod je verovao da čovek koji je prvi pošao za Hristom mora i prvi da stigne tamo gde čoveku treba zaštita, uteha i putokaz. I tako je, u pričama od planine do ravnice, još od starih vremena Andrej postao zaštitnik prirode, stoke, doma, i prvenstveno — vukova.
Ali legenda koja se priča širom naših krajeva ne stoji u jednom selu. Ona putuje i menja se, kao da je sam Andrej hodao šumama, poljima i planinama.
- ŠUMADIJSKA LEGENDA – Kad Andrej veže vukove
Kažu u Šumadiji da, kad se spusti noć pred Andrejdan, Sveti Andrej siđe u šumu, u dubine gde samo zveri znaju put. Ode do najvećeg vuka, starog, ranjavog i mudrog, koga narod zove Vuk-stražar, pa mu tiho kaže:
„Vežem vam čeljusti koliko je ljudima strah, a otvoriću ih koliko je pravde.“
Kad to izgovori, svi vukovi stanu i utišaju se, kao da slušaju svog duhovnog pastira. Tog dana, niko u selu ne radi sa oštrim predmetima, ne seče, ne škarta, da ne bi „presekao Andrejevu reč“. Ženama se kaže: „Nemoj iglom na Andrejdan, da ne probodeš božju zaštitu.“
A domaćin ujutru obilazi stoku, gladi je i šapuće:
„Da ste mi žive, ko što Sveti drži zverove.“
Tako se priča u Šumadiji.
- BOSANSKA LEGENDA – Dan kada nevidljivo govori
Po bosanskim planinama i kotlinama, Andrejdan se smatra danom kad stihije progovaraju. Kažu da je Sveti Andrej jedne zime, kad su se ljudi bojali dugih noći, uzeo zapaljenu luč i bacio je u mrak. Luč je zasvetlela toliko jako da se vetar zaustavio, a šume zaćutale.
Zato u Bosni ljudi slušaju vetar na Andrejdan. Veruju:
ako vetar duva sa istoka — godina će biti mirna,
sa zapada — biće bolesti,
ako nema vetra — Sveti Andrej hodi selom, gleda da li su ljudi na dobru.
Devojke te noći stavljaju tri zrna pod jastuk. Kažu da Sveti Andrej „otključava snove“, pa će se javiti lik onoga ko im je suđen.
I sveća se pali na ognjištu — jer se pamti da Sveti Andrej čuva kuću od nevidljivih sila zime.
- HERCEGOVAČKA LEGENDA – Svetac koji razgovara sa planinom
U Hercegovini pričaju da Sveti Andrej ide kamenim stazama, tamo gde su ljudi mali prema velikim stenama. Tu, kažu, razgovara sa planinom kao sa živim čovekom.
Jednom je, priča se, susreo razjarenog medveda. Nije pobegao, niti se branio: samo je podigao ruku i rekao:
„Brat si mi u Božjem delu. Ako si gladan — hrana će ti se dati. Ako si besan — smiriću ti duh.“
Medved je, kažu, pao na kolena kao čovek. Od toga dana pastiri u Hercegovini svako jutro bacaju prvi zalogaj hleba prema planini:
„Za medu, za vuka, za zveri Božje — da domaće ne diraju.“
Zato je Andrejdan u Hercegovini dan mira sa prirodom. Tog dana, ni pastir ni stočar ne gaze travu više nego što moraju. Kažu: „Sve živo sluša Svetoga.“
- MAKEDONSKA LEGENDA – Dan što raste zrno po zrno
U Makedoniji se veruje da Sveti Andrej podiže dan. Da ga podiže kao dete zrno kukuruza — malo po malo, ali sigurno.
Pričali starci po Ohridu da je Sveti Andrej, kad je hodio zemljom, bio tako blag i tih, da su i polja za njim podizala glave. Zato se na Andrejdan kaže:
„Denot raste kolku zrno kukuruz.“
Žene zato stavljaju zrno na ognište, a u istočnim krajevima makedonskim govore da te noći Sveti Andrej ide selima i pali nevidljive svetlosti koje teraju karakondžule, vampire i zle duhove zime.
Prag se tumači kao sveto mesto: u nekim kućama posipaju malo soli pred vrata, jer „sol go čuva domot, a Andrej go blagoslovuva“.
JEDNA ZAJEDNIČKA PRIČA KOJA SE VEZUJE ZA SVA ČETIRI KRAJA
U svim krajevima, ma koliko različiti bili, postoji jedna ista poruka:
Sveti Andrej dolazi prvi.
Prvi u zimu.
Prvi u noć.
Prvi u strah.
I prvi daje svetlost, toplotu, zaštitu.
Zato ga narod zove Prvozvani — ne samo zato što je prvi pošao za Hristom, već i zato što je prvi koji priđe čoveku kad se zima spusti i kad nepoznate sile prilaze kući.
I bilo da se nalazi u šumama Šumadije, među vetrovima Bosne, u kamenim vrletima Hercegovine ili na suncem opaljenim makedonskim brdima, narod veruje jedno:
U noći pred Andrejdan, svetlost je jača od mraka — koliko god samo zrno bila.
