Beograd krajem 19. veka nije bio grad jedne mode, već grad dva vremena koja su se sudarala na istim kaldrmama. Dok su se u uskim sokacima Dorćola i dalje čuli koraci u opancima i škripa dimija, nekoliko stotina metara dalje, na Terazijama, pojavljuju se cipele sa sjajem kakav grad dotad nije poznavao. Moda tada nije bila stvar sezona – bila je stvar opredeljenja.
Čaršija: odeća kao nasledstvo
U starim delovima grada – oko Bajrakli džamije, na Dorćolu, u Zerek-mahali i Savamali – odeća je i dalje bila produžetak tradicije. Terzije su krojile anterije, jeleke i čakšire po uzorcima koji su se prenosili generacijama. Muškarci su nosili fesove, prsluke bogato ukrašene gajtanima, dok su žene oblačile dimije, jeleke i marame, često ručno vezene.
Odeća se nije birala zbog izgleda, već zbog reda i običaja. Znalo se šta se nosi u kući, šta na pijaci, a šta za praznik. Nedeljom se išlo „u lepšoj odeći“, ali ta lepota je imala jasne granice: skromnost, zatvorenost, tradiciju.
Moda u čaršiji nije se menjala brzo. Ona je trajala.
Nove ulice, novi krojevi
Ali Beograd se širio. I zajedno s njim – moda.
Knez Mihailova ulica, Terazije i okolne nove ulice postaju prostori pokazivanja. Tu se otvaraju prve krojačke i modistkinjske radnje koje rade po zapadnoevropskim uzorima. Među imućnijim slojevima počinju da se poručuju odela „po bečkom kroju“, haljine sa korsetinama, rukavice, šeširi.
Šeširi su posebno važni. Pojavljuju se u radnjama modistkinja koje prate bečku i peštansku modu. Dame izlaze sa šeširima ukrašenim perjem, veštačkim cvećem, trakama. Muškarci nose polucilindre i tvrde šešire, znak ozbiljnosti i pripadnosti građanskom sloju.
Saloni i krojači – nova elita zanata
U ovom periodu pojavljuju se krojači koji postaju društveni autoriteti. Njihove radnje nisu bile samo mesta gde se šilo, već i gde se razgovaralo o svetu, politici i modi. Krojač je znao šta se nosi u Beču pre nego što Beograd to vidi na ulici.
Dame su naručivale haljine po ilustracijama iz stranih časopisa, često donetih iz Pešte ili Beča. Krojevi su se prilagođavali – ne samo telu, već i mentalitetu. Beograd nije odmah prihvatao sve novine; moda se ublažavala, prilagođavala, „prevodila“.
Korzo kao ogledalo grada
U ovom periodu se formira i običaj šetnje – korzoa. Popodnevna i večernja šetnja Terazijama i Knez Mihailovom postaje ritual. Odeća tada dobija novu ulogu: da bude viđena.
Na korzou se gledalo i sudilo. Ko je dobro obučen, ko previše, ko zaostaje. Moda postaje javni jezik. Jedna haljina ili jedan šešir mogli su da govore više nego reči.
Posebno se primećuje razlika između generacija. Mlađi prihvataju evropsku modu sa više entuzijazma, stariji sa zadrškom. Često se moglo videti isto lice sa dva identiteta: tradicionalna odeća kod kuće, evropska na ulici.
Moda kao politička poruka
U Beogradu krajem 19. veka odeća je bila i politička izjava. Nositi evropsko odelo značilo je pokazati pripadnost modernoj državi, novom poretku, ideji napretka. Odbiti je značilo čuvati identitet, običaj, prošlost.
Grad nije birao odmah. On je isprobavao.
Na istim ulicama su se sudarali različiti svetovi, ali nije bilo potpunog raskida. Beograd je tada bio grad u presvlačenju – sa jednim rukavom u prošlosti, drugim u budućnosti.
Grad koji još uči da se gleda
Moda krajem 19. veka u Beogradu nije bila glamurozna u današnjem smislu, ali je bila značajna. Ona je pokazivala da se grad menja, da želi da bude viđen drugačije, da se meri sa većim i starijim prestonicama.
To je moda vremena u kojem Beograd još uči da gleda sebe u izlogu – i da mu se dopadne ono što vidi.
