Kažu stari da je jednom, u zemlji gde se gora nadvija nad ravnicom, živeo čovek koji je umeo da sluša ono što drugi ne čuju — tišinu između dva otkucaja srca. Zvao se Alimpije, i bio je tako blag da su se i ptice primirivale kad bi prišao.
Još kao dete, priča veli, u njegovom pogledu gorela je svetlost nesvakidašnja. Nije trčao za igrom ni za smehom, kao ostala deca, već je slušao vetrove šta šapuću, jer je verovao da svaki vetar nosi neku od Boga reč.
Kada je odrastao i zaželeo da služi samo Nebu, kročio je u pustinju ruševina, tamo gde je nekada stajao idol i gde je zemlja pamtila teške, pogrešne korake. Alimpije je tu, među kamenjem, podigao prvo krst, pa onda crkvu, a iznad svega — nadu.
Ali ni to mu nije bilo dosta. Jer čovek koji traži Boga visoko, retko ostane na zemlji.
Uspon na stub
Tako se jednog jutra popeo na visok stub koji je sam podigao. Niko ne zna da li je to učinio zbog visine, zbog vetra ili zbog tišine; ali svi pričaju da je od tog dana postao bliži nebu nego ljudima.
Na stubu je živeo kao da je korenom vezan za nebo. Sunce ga peklo, kiša udarala, mraz grizao, a on je stajao — jednom nogom u bolu, drugom u molitvi. I dok su ljudi dolazili da traže pomoć i savet, činilo se da je njegov glas dolazio odozgo, kao da ne govori on, već neko kroz njega.
Čudotvornik sa visine
Govore da je jednom, kad je suša pojela sve reke i trave, narod došao pod njegov stub i molio ga da otvori nebo. Alimpije se samo uspravio, podigao ruke, i tri puta tiho rekao:
„Gospode, kao što si mene podizao, podigni i oblake.“
I nebo se zatvorilo u tamu, a kiša je pala kao blagoslov.
Ko je dolazio bolestan, odlazio je lakši. Ko je dolazio tužan, vraćao bi se mirniji. Govorilo se da je njegova molitva bila kao čist izvor: samo jedan gutljaj, i čovek povrati snagu.
Tri ognja
U narodnom predanju ostane i priča o tri ognja.
Prvi oganj bio je onaj koji ga je grejao u noćima hladnim kao kamen.
Drugi oganj bio je onaj koji mu je goreo u srcu — nevidljiv, ali jači od svake zime.
A treći oganj bio je onaj što se u ljudima palio kad bi ga videli.
Ta tri ognja, kažu, nikada nisu ugasla. Čak ni kad je ostario i kada su ga, iznemoglog, na rukama skinuli sa stuba da ga odmore. Čim bi mu oči zaiskrile, znali bi da se drugi i treći oganj još nose u njemu.
Poslednja svetlost
U noći u kojoj je mirisao jasmin, Alimpije je tiho sklopio oči, a monasi su pričali da je u trenutku njegove smrti nad stubom zasijala svetlost kakva se ne vidi među ljudima.
I te noći, vetar je nosio šapat:
„Čovek što se podigao, podigao je i nas.“
Od tada, putnici koji prođu kraj njegovih ruševina kažu da ponekad začuju lagano kucanje — kao da neko i dalje stoji na visini i moli se za svet.
Aleksandar od Beograda
