Još dok je sveta i veka, pričalo se po selima da je uoči Božićnog posta zemlja najtanja, a nebo najbliže. Kažu da tada čovek ako šapne želju, ona se čuje bolje nego inače, jer anđeli prolaze niže nad kućama. Zato se Božićne poklade odvajkada držale kao sveti prag između starog i novog, između igre i uzdržanja, između ljudske slabosti i Božjeg pogleda.
U selu na obroncima Jelice živela je udovica Kata, čuvena po mudrosti, ali i po tome što nikada nije dizala glas na decu, ni svoju ni tuđu — a opet su je svi poštovali kao da je najstroži učitelj. Govorila bi:
„Poklade su ogledalo čoveka — šta u njemu odzvanja te noći, to ga prati cele godine.”
Te zime, međutim, nešto se promenilo. Selo je razdvojila velika svađa između dve porodice — Marinkovića i Veljića. Sve je počelo zbog međe, a potom se proširilo kao vatra po suvoj travi. Reč na reč, uvreda na uvredu, pa ni Božićne poklade nisu mogli dočekati kao ljudi.
Kata je to gledala sa tugom. Vraćajući se iz crkve, zastala je ispod starog javora gde se okupljao svet. Deca su već počela da se maskiraju: jedni u medvede, drugi u čuvare, treći u veštice — jer se verovalo da maska rasteruje zlo, a i da deci donosi sreću naredne godine. Ali te večeri ni maska nije mogla sakriti težinu u vazduhu.
Tada Kata podiže ruku i pozva seljane:
— „Narode, večeras je pokladna večera. Ako se večeras zlo ne ostavi napolju, teško ćemo ga isterati na Božić. Dođite svi kod moje kuće; mesa imam, pita je pečena, rakija se greje. Ko se ne odazove, taj od Boga i naroda ne traži ni zdravlja ni sreće.“
Svi se pogledaše, ali niko se prvi ne pomeri. Svađa je bila prejaka.
Katin zavet i čudna svetlost
Te večeri, dok su ljudi sedeli zatvoreni u svojim kućama, nad selom se podigao neobičan vetar, tih, ali hladan do kostiju. Sneg je svetlucao kao da u njemu ima žeravice. Kata izađe pred kuću, zapali dve dugačke voskane sveće i stavi ih na stočić ispred kapije.
— „Ovo su sveće mira,” reče tiho.
— „Ako izgore do pola, biće malo sreće.
Ako izgore do kraja, biće oproštaja.
Ali ako se uplaše i ugase — zlo ćemo slaviti umesto poklada.“
Seljaci, iako ponosni, nisu mogli potpuno ignorisati staricu. Iza svojih prozora gledali su u plamen. Ali kada je ponoć počela da se približava, desilo se nešto što niko u selu nije video ni pre ni posle toga: sveće su počele da gore unazad. Plamen se dizao, ali vosak nije kapao na dole, već se vraćao u sveću kao da vreme ide unatrag.
Deca se prekrstiše, starci pritisnuše šake na grudi, a žene šapnuše molitve.
— „To nije dobro,“ reče jedan od najstarijih seljana.
— „Znači da se zlo vraća, ne ide napred.”
I upravo tada, iz mraka, pokažu se dve siluete — Radivoje Marinković i Milen Veljić, oba tvrdoglava kao kamen iz reke. Stajali su na suprotnim stranama puta, gledajući u te čudne sveće, ne usuđujući se da pređu prag.
Kata izađe među njih, nasloni se na štap i reče:
— „E, deco moja, večeras se i nebo spustilo da vas pomiri, samo ste vi iznad neba postali od inata. Pogledajte sveće — zemlja neće da primi ljudsku mržnju, vraća je.”
Čudesni susret
U tom trenutku vetar dune jače, ali ne ugasi sveće. Naprotiv, plamen se produži, kao da pokazuje put. Radivoje načini jedan korak. Milen učini isto. Obojica stadoše na sred puta, tamo gde se dve staze spajaju u jednu.
— „Šta ćemo sad?“ promrmlja Radivoje.
— „Šta da radimo?“ upita Milen, već slomljen.
Kata podiže sveću i prinese je bliže njihovim licima:
— „Kažite jedno drugome oprosti. Samo izgovorite. Bog će uraditi ostalo.”
Ali oni ćutaše. I taman kad je izgledalo da će ponos biti jači, iznenada iznad sveća zablista svetlost nalik na malu zvezdu. Nije padala s neba — kao da se rodila iz samog plamena.
Deca povikaše:
— „Gledajte! Sveti večernji znak!”
Milen pogleda Radivoja, glas mu zadrhta:
— „Oprosti mi, brate. Nemam više snage za zlo.”
Radivoje skide kapu, pređe rukom preko očiju:
— „I ti meni, Milene. Što rekoh — nek se zatre. Što uradih — nek se izbriše.”
U tom trenutku, vetar utihnu, a sveće prestadoše da gore unazad. Vosak potekne normalno, plamen se smiri, a zvezdasta svetlost polako nestade kao para.
Kata se nasmeši:
— „Eto, sad će post kako treba. Bog voli kad se čovek najpre s čovekom izmiri.”
Kako su poklade postale zavet
Od toga dana u selu ustanovi se običaj — uoči Božićnih poklada svaka kuća pali dve sveće mira. Kažu da svetlost tih sveća gleda pravo u srce domaćina. Ako plamen treperi, znači da se nešto goji u grudima, neka ljutnja ili rana. Ako plamen mirno stoji, znači da je kuća spremna da primi Božić.
Pričalo se dugo, i dalje se priča, da su te poklade bile prekretnica — ne samo za selo, nego i za ljude koji su shvatili da praznik ne dolazi spolja, nego se gradi iznutra.
A Kata? Ona je umrla mnogo godina kasnije, baš na isti taj dan, uoči poklada. Kažu da su dve sveće na njenom grobu izgorele do dna, a da vetar nije mogao da pomeri ni jedan jedini plamen.
I zato se i danas govori da su Božićne poklade ne samo poslednje veselje pred post, nego i poslednja šansa da čovek ostavi zlo pred vratima i krene u Božić čistog srca — baš kao što je svetlost pokazala one zime u selu.
Foto: Ilustracija/ pixabay
