Prošla je godina od kada je nadstrešnica u Novom Sadu pala i ubila 16 života.
Rekli su sve ali nisu pogledali sebe, već su gledali i pokazivali prstom na druge.
Predsednik je dodao: „samo tu nadstrešnicu nismo renovirali.“
Radovi su postojali. Bez dozvola. Bez kontrole. Bez odgovornosti.
Ni ministar, ni izvođač, ni potpisnik — niko nije odgovarao.
Krivi su izgleda oni koji su stajali ispod.
Dvanaest meseci kasnije, Srbija je opet u Novom Sadu.
Ne zbog proslave. Ne zbog parade.
Zbog njih. Zbog nas. Šesnaest života.
Hiljade mladih pešačilo je danima, iz Novog Pazara, Niša, Kragujevca, Subotice…
Rančevi. Slike. Imena. Odgovornost. Teža od kamena.
Bez parola. Bez galame. Samo tišina i korak.
Bol. Dileme. Slabosti. Hrabrosti. Strah. Suze. Inat.
Hodali su dalje.
Neki mediji počeli su da prebrojavaju: „Nema ih mnogo.“
„Opet preuveličavaju.“
„Organizovane grupe.“
Ti vidiš kolonu. Ljude. Ja vidim 16.
Vidiš studente i građane. Ja vidim 16.
Niko nije rekao: „Ja sam kriv.“
Možda neće ni reći.
Ali dok su prolazili kroz omalovažavanje vlasti i „zaboravnost dana“ —
jedna misao se nametnula:
Ko hoće da nas prebrojava — nas je 16.
Broj nije broj već simbol.
U tih 16 sabrali su se svi: i oni koji više nisu sa nama, i oni što hodaju, i oni što ćute, i oni što još veruju da vlast ne sme da zaboravi, jer istorija već pamti.
Jer kad institucije zaborave, narod pamti.
A kad narod krene pešice — to više nije protest.
To je svedočenje.
Autor kolumne: Aleksandar od Beograda
