Josif Pančić (Ugrini kod Bribira, 17. april 1814 -Beograd, 25. februar 1888) bio je srpski lekar, botaničar, univerzitetski profesor i akademik. Pančić je bio prvi predsednik Srpske kraljevske akademije.
Priča o životu Josif Pančić ne može se ispričati kroz suve datume i nabrajanja. Njegov život više liči na dugu planinarsku stazu: počinje skromno, penje se kroz teškoće, a završava na vrhu sa kojeg se vidi čitava jedna zemlja koju je pomogao da upozna samu sebe.
Pančić je rođen 1814. godine u malom selu Ugrini na obroncima Velebita. Porodica je bila siromašna, ali bogata upornošću. Njegov stric, arhiđakon u Gospić, primetio je da dečak ima neobičnu radoznalost i poveo ga sa sobom da ga školuje. Tako je mali Josif prvi put napustio planinsko selo i krenuo putem obrazovanja koji će ga voditi kroz pola Evrope.
Školovao se u Rijeka i Zagreb, a zatim odlazi u Budapest gde studira medicinu. Studije su trajale gotovo deset godina, ne zato što nije bio dobar student, već zato što je morao sam da zarađuje za život. Držao je privatne časove jezika i prepisivao tekstove kako bi platio knjige i stan. Ali upravo tada medicina počinje da ustupa mesto njegovoj pravoj strasti – prirodi. Sve više vremena provodio je proučavajući biljke, herbarijume i predavanja botaničara.
Nakon studija pokušao je da radi kao lekar, ali ga to nije ispunjavalo. Pacijenata je bilo malo, a njegova pažnja stalno je lutala ka šumama, planinama i travama koje su rasle uz puteve. Putovao je kroz Banat, obilazio Deliblatska peščara i Karpate, skupljajući biljke kao da skuplja priče.
Sudbinski trenutak dogodio se u Vienna, gde je upoznao velikog reformatora srpskog jezika Vuk Stefanović Karadžić. Vuk je brzo shvatio kakav naučnik stoji pred njim i rekao mu gotovo sudbinski savet: „Idite u Srbiju.“ Tadašnja Srbija bila je zemlja koja se tek podizala, sa malo školovanih ljudi, ali sa ogromnom prirodom koja je čekala da bude istražena.
Pančić dolazi u Serbia 1846. godine. U početku nije imao posao ni sigurnu platu. Lutao je po zapadnoj Srbiji, proučavao biljke i razmišljao da se vrati u Austriju. Spas je došao neočekivano – pozvan je da kao lekar pomogne radnicima fabrike stakla kod Jagodina gde je izbila epidemija tifusa. Pančić je uspeo da zaustavi bolest i time stekao veliko poštovanje među ljudima.
Ali dok je lečio ljude, lečio je i svoju radoznalost. Putovao je kroz Temnić, Levač, penjao se na Rtanj i istraživao šume i planine. Svaka nova biljka za njega je bila otkriće. Ubrzo je postao profesor prirodnih nauka na beogradskom Liceju, tada najvišoj školi u zemlji. Studenti su govorili da profesor Pančić ne predaje botaniku iz knjiga – on vodi botaniku u planine.
Godinama je prelazio Srbiju uzduž i popreko. Hodao je kroz Šumadiju, istočnu Srbiju, Kopaonik, Staru planinu i zapadne planine. U torbi je nosio beležnicu, presu za biljke i neiscrpnu radoznalost.
Najpoznatija priča iz njegovog života vezana je za planinu Tara. Godinama je slušao priče da tamo raste neobično drvo koje ljudi zovu omorika. Pančić nije verovao u priče dok ga nauka ne potvrdi. Zato je ponovo i ponovo odlazio na Taru. Prejahao je planinu osam puta, pretražujući šume i litice.
I konačno, 1877. godine pronašao je drvo kakvo evropska botanika do tada nije poznavala. Tako je otkrivena Pančićeva omorika, jedna od najređih vrsta četinara na svetu. To nije bilo samo botaničko otkriće – to je bio dokaz da Balkan krije prirodna blaga koja tek čekaju da budu otkrivena.
Pančić je tokom života opisao oko 2500 biljnih vrsta Balkana i otkrio više od stotinu novih. Osnovao je i čuvenu Botanička bašta Jevremovac u Beogradu, mesto gde se i danas čuvaju biljke koje je skupljao.
Kada je 1886. osnovana Srpska kraljevska akademija, Pančić je postao njen prvi predsednik. Bio je to simboličan trenutak: naučnik koji je nekada jedva imao novca za studije sada je stajao na čelu najviše naučne institucije u zemlji.
Umro je 1888. godine u Beograd, gotovo za radnim stolom. Do poslednjih dana pisao je i sređivao naučne radove.
Ali njegova priča nije završila na groblju. Godinama kasnije ispunjena je njegova želja da počiva na planini koju je toliko voleo. Njegovi posmrtni ostaci preneti su na vrh Pančićev vrh na Kopaonik, gde danas stoji mauzolej.
