Jednog dana ljudi su prestali da čekaju poštara.
Nisu više morali da šalju pismo da bi nekome preneli vest.
Nisu morali ni da sedaju u kočiju.
Samo su podigli slušalicu.
A ja sam prvi put čuo kako razgovor putuje kroz žicu.
Bilo je to 1883. godine.
Telefon je stigao u moj grad.
Prva telefonska veza uspostavljena je između zgrade Ministarstva vojno i inženjerskog odeljenja Ministarstva vojničkog.
Nije to tada izgledalo kao velika revolucija.
Jedan aparat.
Jedna žica.
Dva mesta.
Ali ponekad je za promenu sveta dovoljan upravo takav početak.
U početku telefon nije bio igračka za svakoga.
Bio je privilegija državnih ustanova, trgovaca i ljudi kojima je posao zahtevao da vest stigne odmah.
A odmah je tada značilo nešto sasvim novo.
Ako je nekome trebalo nešto važno da saopšti, više nije morao da šalje glasnika preko pola grada.
Telefon je uradio ono što nijedna kočija nije mogla.
Preneo je glas.
Zamislite tadašnji Beograd.
Kaldrma.
Kočije.
Poštari.
Trgovci.
I negde u toj slici – čovek govori u aparat, a njegov glas se čuje na drugom kraju veze.
Mnogi su verovatno pitali čemu sve to služi.
Gradovi se teško odriču svojih navika.
Ali telefon nije dugo ostao novotarija.
Veze su se širile.
Dolazile su centrale.
Telefonski pretplatnici dobijali su brojeve.
A sa njima i jedan potpuno novi problem.
Ljudi su morali da nauče da razgovaraju kratko.
Što, iskreno, Beograd ni do danas nije savladao.
Telefon je promenio trgovinu, državnu upravu, novinarstvo i svakodnevni život.
Vest koja je nekada putovala satima mogla je da stigne za nekoliko trenutaka.
Grad se smanjio.
Ulice su ostale iste, ali su razdaljine postale kraće.
Neko je bio na Dorćolu.
Neko na Terazijama.
A ipak su mogli da razgovaraju kao da sede za istim stolom.
Kasnije su došli telefoni u kuće.
Pa automati.
Pa centrale.
Pa mobilni telefoni.
A onda su ljudi počeli da nose ceo svet u džepu.
Ali ja pamtim ono prvo.
Vreme kada je jedan zvonak zvuk telefona bio dovoljan da svi zastanu.
Kada se slušalica podizala sa posebnom pažnjom.
Kada je glas koji čuješ kroz žicu zaista izgledao kao malo čudo.
Ja sam Beograd.
Pamtim svoje prve kočije.
Pamtim prve tramvaje.
Pamtim prvi voz.
Ali pamtim i trenutak kada sam prvi put razgovarao preko žice.
Tada sam shvatio da grad više ne određuju samo njegove ulice.
Nekada je dovoljno nekoliko metara žice
da ljudi budu bliži nego ikada.
