Ovo je jedna od priča koja pokazuje koliko je Beograd između dva svetska rata pokušavao da rešava probleme koji se danas često posmatraju kao savremeni.
Godine 1929. u tadašnjoj Mletačkoj ulici broj 8, današnjoj Knez Miletinoj ulici, podignuta je zgrada Ženskog radničkog skloništa. Projektovao ju je arhitekta Jan Dubovi. Zgrada nije bila običan stambeni objekat: bila je namenjena prvenstveno radnicama kojima je bio potreban privremeni smeštaj, naročito nezaposlenim ženama i onima koje su prolazile kroz Beograd.
Ideja je bila šira od pukog obezbeđivanja kreveta.
U suterenu su se nalazile kuhinja, trpezarija, ostave, perionice, sušionice, ložionica i kupatilo. U prizemlju su bili prijemni deo, ambulanta, prostorije za decu, garderoba i kancelarije Ženske berze rada. Na prvom spratu nalazili su se prostori za decu i odojčad, dok su na drugom i trećem spratu bile spavaonice sa ukupno 90 postelja.
Dakle, žena koja je ostala bez posla nije bila suočena samo sa pitanjem gde će zaraditi novac, već i gde će prespavati, gde će oprati veš, gde će joj biti dete i da li može dobiti osnovnu zdravstvenu pomoć.
Zgrada je bila deo šireg programa socijalne politike Beogradske opštine krajem 1920-ih. Grad je tada, uz korišćenje zajmova i posebnog fonda, podizao radnička skloništa, kuhinje, berze rada, kupatila, čitaonice, biblioteke, radničke stanove i ustanove za zaštitu dece.
Posebno je zanimljivo što je arhitektura pratila tu društvenu funkciju.
Jan Dubovi je ovu zgradu projektovao tako da se različite potrebe korisnika organizuju u jednom objektu. Istoričari arhitekture je navode među prvim javnim realizacijama u Beogradu na kojima su primenjeni osnovni principi moderne arhitekture, što je predstavljalo raskid sa dotadašnjim načinom projektovanja javnih zgrada.
Ali zgrada nije ostala netaknuta.
Tokom savezničkog bombardovanja Beograda 1944. godine teško je oštećena. Posle rata je obnovljena, ali je promenila namenu. Danas se u njoj nalazi Baletska škola „Lujo Davičo“.
I tu priča dobija još jedan zanimljiv sloj.
Objekat koji je 1929. godine napravljen da pruži smeštaj, hranu i osnovnu zaštitu radnicama i njihovoj deci, danas služi obrazovanju mladih baletskih umetnika.
I sve to u jednoj zgradi u Knez Miletinoj ulici koju većina prolaznika verovatno ne posmatra kao naročito važan istorijski objekat.
A zapravo predstavlja veoma zanimljiv dokument jednog drugog Beograda – grada koji je između dva rata počeo da gradi socijalnu infrastrukturu za ljude koji nisu imali dovoljno novca da sami reše osnovne životne probleme.
