Beograd je jedini grad u kome vreme na semaforu nije čekanje, već turistička prilika. Dok crveno traje, imaš sasvim dovoljno vremena da obiđeš okolinu, razmisliš o životu i preispitaš rutu kojom si krenuo.
Na prvom semaforu možeš da upoznaš trojicu ljudi koji su krenuli pre tebe i još uvek stoje tu. Razmeniš iskustva, saznaš ko je za koga glasao, ko se pokajao i ko više ne veruje u zeleno svetlo. Na drugom stigneš da popiješ kafu “za poneti”, koja se do zelenog već ohladi – ali to je lokalni običaj.
Ako si pešak, imaš vremena da pređeš ulicu, vratiš se jer si zaboravio nešto, pa opet kreneš, samo da bi shvatio da je sada crveno u oba smera. Ako si vozač, navigacija odustaje prva. Kaže: “Preračunavam rutu” i više se nikad ne javi.
Na nekim semaforima možeš završiti i kulturnu turu: grafit sa porukom nade, odmah pored njega grafit sa realnošću. Malo dalje rupa koja se pamti još iz prethodnog mandata. Sve je tu – istorija, umetnost i infrastruktura, u jednoj tački.
U Beogradu se ne pita koliko traje crveno. Pita se šta ćeš obići dok čekaš zeleno koje, po svemu sudeći, još nije dobilo dozvolu za prolaz.
