U nedelju će neki trčati polumaraton, ali većina građana već godinama trči maraton izdržljivosti pod režimom koji im stalno podmeće nove prepreke. onaj politički, bez vode, bez okrepljenja i, naravno, bez publike. Publika je rezervisana samo za one koji su stigli autobusima, uz sendvič i lentu poslušnosti.
Dok trkači mere puls, vlast panično meri ko im „kvari red“. Traže „glavu“ studentskih protesta, kao da je u pitanju odbegla kokoška, a ne generacija koja im se umorila od ponižavanja. I budimo iskreni: i da tu glavu pronađu, držali bi je kao neidentifikovani predmet — navikli na prazne, pametne im deluju kao kvar.
Možda ih i ne vide, jer je teško videti išta preko kolone poslušnih koji su dopremljeni da klimaju glavama, onih istih koje su kupili otetim penzijama i zamrznutim platama. U Republičkom zavodu još ima ljudi koji znaju šta istorija vredi pa odbijaju da obrišu Generalštab iz registra, dok oni na vlasti brišu sve što im ne služi — počev od pamćenja, pa nadalje.
A narod — taj isti narod koji ćuti u šesnaestominutnoj tišini dužoj od života onih koje oplakuje — gazi preko sopstvene tuge jer mu ne daju ni da stoji, a kamoli da mirno ćuti.
I tako, Beograde, iz noći u noć i iz vlasti u vlast, u gradu gde je nasilje stalni statista a vlast njegov nežni blizanac, opet svanulo je jutro.
Dobro jutro Beograde!
