Bol je tuđa. Suze su tuđe. A tvoje? Tuđe li su?
Kad jednom izgubiš dete, izgubiš i sebe. Sve što si bio, sve što si znao, postaje stranac u tebi.
Ostaneš samo ime, majka koja čeka odgovor, majka koja sedi.
Sedi, jer nema gde više da ide. Sve ulice vode u ćutanje.
Ispred nje ograda. Iza nje država.
Između — tišina koja traje duže od svakog roka istrage.
Svet prolazi, kao da se ništa ne dešava.
Novembar. Hladan trotoar. Fotografija sina i prazna flaša vode.
To je sada njen dom — taj komad betona kod Narodne skupštine.
Ne jede. Ne zato što misli da će se neko sažaliti.
Ne jede jer možda glad ugleda pravdu.
Jer svaka mrvica sveta ima ukus laži.
Kažu: „Ima zakona, ima institucija.“
Ali gde su bile kad je nadstrešnica pala?
Gde su sada, kad majka gladuje?
Zidovi još stoje, kao da se ništa nije desilo. Samo su im temelji tiši od majčinog glasa.
Bol je tuđa. Suze su tuđe. A tvoje? Tuđe li su?
Sedi i čeka.
Ne na milost, ne na gest.
Čeka da neko, bar jedan čovek u ovoj zemlji, izgovori istinu bez uputstva odozgo.
Jer sin joj je otišao, a d aon nije to tražio, ali istina nije smela s njim.
Bol je njena, ali istina bi morala biti naša.
Dok ona gladuje, mi jedemo vesti.
Naše porcije su pune — izjava, saopštenja, obećanja, izvinjenja.
Gutamo ih bez ukusa, bez pitanja.
Navikli smo da je tuđa bol samo naslov, da se tragedija meri brojem pregleda i minutom ćutanja.
A posle — reklame.
Posle sve ide dalje.
Ali majka ne ide dalje.
Ona sedi. I ćuti.
Jer njen sin više ne može da govori, a država nema šta da kaže.
Tako nastaje jaz između naroda i vlasti: jedan između bola i ravnodušnosti.
Jer kad država ne čuje majku — to znači da je ogluvela o sve nas.
U njenom pogledu je više dostojanstva nego u svim govorima koji su ikada održani iza onih vrata.
U njenom ćutanju je više istine nego u svim saopštenjima zajedno.
Zato je opasna — jer ne traži ništa osim onoga što bi svaka majka morala da ima: pravdu.
A mi?
Mi prolazimo, kao senke svojih strahova.
Ne smemo da se zagledamo u nju, jer nas njen pogled razgolićuje — pokazuje koliko smo se navikli na nepravdu, koliko smo se pomirili s njom.
Bol smo pretvorili u naviku, nepravdu u dekor.
Ipak, negde duboko, svi znamo:
ako majka mora da gladuje za istinu,
onda smo svi već duhovno gladni.
Noć polako pada na trg. Svetla grada trepere kao da se i sama stide.
Majka je još tu. Njeno telo je slabo, ali njena volja diše za sve nas.
Svaka minuta njenog ćutanja teža je od svake reči izgovorene u skupštini.
Jer dok ona ćuti, istina govori.
Možda će jutro doneti vest, možda neće.
Možda će neko od prolaznika stati, makar na tren, i pogledati je ne kao sliku, ne kao vest — već kao sebe.
Jer njena borba nije samo za sina, nego za sve sinove i sve majke koji još veruju da reč „pravda“ ima smisla.
Ako se ikada pronađe istina, neka se ne zaboravi da je pronađena zahvaljujući gladi jedne majke i njenom neodustajanju od ljubavi.
Jer ljubav je poslednje oružje pravednih, i prvo koje vlast ne razume.
A dokle god ona sedi, i ćuti, i čeka —
mi ne smemo da zaboravimo da ta tišina pripada svima nama.
I da možda, u toj tišini, još uvek ima nade da se čovek probudi.
Bol je tuđa. Suze su tuđe. A tvoje? Tuđe li su?
Autor: Aleksandar od Beograda
