Biciklista u Beogradu je moderna vrsta heroja ili ludaka, zavisi sa koje strane trotoara ga posmatrate. On je građanin koji želi da ide brzo, a grad insistira da stoji. Svaka rupa, svaki semafor i svaki automobil postaju test njegove izdržljivosti, strpljenja i tolerancije.
Nekada su ulice imale ritam. Tramvaj, pešak, konj i kočija su se međusobno prepoznavali, znali ko ide gde i po čemu. Danas biciklista pokušava da se uklopi u sistem koji ga ne prepoznaje. Pešački prelaz je prepreka, kolona je bedem, a trotoar kompromisna zona koja nije tu za njega.
Biciklista je često sam. Grad ga posmatra sumnjičavo. Automobil mu ne priznaje pravo, pešak ga zaobilazi, a vlast — ako se pita — više voli asfalt nego kočnice. Njegov prostor je privremen, njegovo kretanje nepredvidivo i stalno u konfliktu sa logikom urbanog planiranja.
Ipak, biciklista je dokaz da grad još uvek može da se oslobodi vlastite inertnosti. Dok sediš u koloni, gledajući sirene i rotacije, biciklista prolazi pored tebe, tiho pokazujući da postoji ritam koji nije diktiran limom i betonom. On je pokretna kritika, bez glasanja, bez obraćanja medijima, bez ceremonije.
Ironija je potpuna: biciklista više funkcioniše nego mnogo gradskih institucija. On stiže, prolazi i završava posao, dok vozilo vlasti čeka rotaciju, a građani čekaju dozvolu. Biciklista ne traži priznanje, samo put. A taj put — u Beogradu — postao je luksuz.
