Na Trg republike postavljen je sat. Ozbiljan sat. Monumentalan. Kao da smo do juče živeli bez vremena, pa je neko odlučio da nam ga konačno uvede.
Niko tačno ne zna zašto je postavljen. Možda smo kasnili kao grad. Možda je neko procenio da Beogradu fali centralni minut. A možda je jednostavno ostao u budžetu jedan višak vremena koji je trebalo negde potrošiti.
Ironija je što u krugu od sto metara već imamo satove. Na fasadama, na bankama, na hotelima. Telefoni nam svetle u džepovima, pametni satovi vibriraju na rukama, automobili nas podsećaju koliko kasnimo. Ali ništa od toga nije bilo dovoljno. Trebao nam je – javni dokaz da vreme postoji.
U eri digitalizacije, kada nam aplikacije mere san, korake i puls, dobili smo metalni podsetnik da je prošlo deset i pet. Kao da je grad rekao: „Ne verujte vi tim satelitima. Evo vam naše, domaće vreme.“
Sat stoji dostojanstveno. Ljudi prolaze pored njega i gledaju u svoje telefone. Turisti ga fotografišu jer deluje važno. Važno je, pretpostavljamo, čim je na sred trga. U Beogradu se ništa ne postavlja slučajno. Ili bar tako volimo da mislimo.
Možda je sat tu da nas podseti da vreme prolazi. Mada smo to već primetili po cenama. Možda da simbolizuje novi početak. Mada kazaljke uvek kruže isto.
I dok stojimo ispod njega, pitamo se: da li je to sat koji meri vreme grada, ili vreme odluka koje kasne? Jer u Beogradu problem nikada nije bio u tome što ne znamo koliko je sati. Problem je što ne znamo čije vreme otkucava.
