Beograd danas liči na čoveka koji je ustao sa levom nogom, a desnu je zaboravio kod komšije. Ulice su pune automobila koji stoje kao da su pali sa Marsa, a vozači deluju kao da igraju neku igru: ko će koga prekršajno pobediti. Trgovački centri blistaju, svetle i trepere, a u njima ljudi trče, guraju se i zaboravljaju šta su u stvari došli da kupe – valjda i to, kao i sve u Beogradu, pripada nekoj vrsti performansa.
Politika? Pa, Beograd je i dalje Beograd: večiti ring za demonstraciju moći. Svaka odluka, od lampi u parku do raspodele gradskih parcela, izgleda kao da je nastala u nekoj društvenoj igri – pravila postoje, ali ih niko ne razume, a kazne su uvek tu, samo da bi se videlo da sistem funkcioniše.
Beograđani? Oni su preživeli ratove, tranzicije, recesije, poplave i besmislice. Sada preživljavaju gužve u tramvaju i nespretne bicikliste na trotoaru. Ipak, smeh još nije nestao. Još uvek postoji ona vrsta beogradske maliciozne radosti, kad čovek vidi koliko je život komplikovan, a opet, kako se svako snalazi.
Grad se menja, ali suština ostaje: Beograd voli da kasni – na sastanke, na projekte, pa čak i na sopstvene probleme. Ali, u tom kašnjenju, u tom haosu, nalazi se i čar grada. To je grad koji je uvek malo lud, ali nikada dosadan.
Aleksandar od Beograda
