Badnji dan (6. januar) jedan je od najznačajnijih dana u božićnom ciklusu srpske narodne i crkvene tradicije. To je dan tihe pripreme za Rođenje Hristovo, dan u kome se prepliću hrišćanski simbolizam i duboki slojevi starog narodnog verovanja.
Značenje i poreklo
Naziv Badnji dan vezuje se za reč „bdeti“ – jer se uoči Božića bdi, čeka i duhovno priprema. U narodnoj svesti to je dan kada se kuća, domaćinstvo i porodica uvode u sveto vreme, u „mladu godinu“ i novi početak.
Centralni simbol je badnjak – mlado hrastovo drvo ili grana, koje predstavlja život, snagu, plodnost i trajanje roda. Hrast je od davnina svet u slovenskoj tradiciji, a u hrišćanskom tumačenju badnjak podseća na drva koja su, po predanju, pastiri ložili da ugreju novorođenog Hrista.
Jutarnji običaji – seča badnjaka
U ranu zoru domaćin (nekada sa sinom ili najmlađim muškim detetom) odlazi u šumu po badnjak. Seča se obavlja svečano:
- badnjak se seče s tri udarca,
- pozdravlja se rečima i posipa žitom,
- ponegde se ostavlja komadić hleba ili se badnjak „napoji“ vinom.
U nekim krajevima (Šumadija, zapadna Srbija) badnjak se unosi tek predveče, dok se u istočnoj Srbiji ili na Kosovu često donosi ranije i čuva do zalaska sunca.
Badnja večer – unos badnjaka i slame
Predveče se badnjak unosi u kuću uz pozdrav:
„Dobro veče, domaćine, srećno Badnje veče!“
Odgovor domaćina glasi:
„Bog ti dao zdravlja i svakog dobra!“
Za badnjakom se unosi slama, koja se prostire po kući ili ispod stola. Deca pijuču kao pilići, a domaćica baca orahe po uglovima – sve u znaku plodnosti, zdravlja i napretka. Slama podseća na pećinu u Vitlejemu, ali i na staru predstavu doma kao kosmosa u malom.
Danas se Badnji dan obeležava i javnim paljenjem badnjaka ispred crkava, naročito u gradovima, ali u osnovi ostaje isti: to je dan tišine, iščekivanja i okupljanja porodice.
„Badnji dan nije u bogatstvu trpeze, već u miru doma.“
— narodna izreka
