Pre nego što sam naučio da sanjam u pokretu, sedeo sam u mraku i učio da gledam tuđe živote kao da su moji.
I tako sam dobio bioskope.
A među njima — jedan koji je nosio moje ime.
Bioskop „Beograd“.
Nije bio samo sala sa platnom i redovima sedišta.
Bio je moja dnevna soba za maštu.
Mesto gde se svet gasio na dva sata, da bih ja mogao da se ponovo upalim u nečijoj priči.
Tu se nije dolazilo slučajno.
Dolazilo se po dogovoru sa sobom.
Ulaz je mirisao na drvo, papirne karte i tiho uzbuđenje.
Lampa iznad blagajne bacala je svetlo kao da proverava da li si spreman da veruješ u ono što ćeš videti.
A unutra — mrak koji nije plašio, nego obećavao.
Projektor je bio moje srce koje lupa u ritmu tuđih života.
Zujanje trake, treperenje slike, nagli prekidi — i onda opet svet.
Ljudi su u tom mraku disali zajedno, iako se nisu poznavali.
Video sam ljubavi koje se rađaju na platnu i ostaju u glavama.
Video sam ratove koji se završavaju pre nego što se završe u stvarnosti.
Video sam gradove veće od mene, ljude hrabrije nego što sam tada znao da budem.
A onda — tišina posle filma.
Onaj trenutak kada niko ne ustaje odmah.
Kada svi još uvek žive u nečemu što ne postoji, ali je bilo stvarnije od dana.
Bioskop „Beograd“ je učio moj grad da mašta nije bekstvo.
Nego način da se izdrži stvarnost.
Kasnije su došli televizori, ekrani u džepu, brži kadrovi, kraće pažnje.
Ali onaj mrak u sali ostao je poseban.
Jer tamo se nije gledalo usput — tamo se ostajalo.
Ja sam Beograd.
I dok god imam prostor gde ljudi sede zajedno u mraku i veruju istoj priči,
dok god postoji ekran na kome se svet može ponovo ispričati,
znam da nisam samo grad u kome se živi.
Ja sam grad u kome se i sanja zajedno.
Bioskop „Beograd“ nije samo projekcija.
On je moj dokaz da svetlo ima smisla samo ako postoji mrak koji ga čeka.
