U Beogradu budućnost uvek dolazi. Samo nikada ne stiže.
Najavljuje se godinama. Crta se na renderima, objašnjava na konferencijama, obećava u rečenicama koje počinju sa „uskoro“. Budućnost je uvek sledeći projekat, sledeća faza, sledeći rok koji se pomera sa istom lakoćom kao i očekivanja.
Građanin je naučio da je prepozna. Nije to ono što vidi oko sebe. To je ono što tek treba da bude. Ono što se gradi u prezentacijama, a ne na ulici.
Ironija je jednostavna: budućnost je postala najstabilniji deo sistema. Uvek je tu, uvek ista, uvek nedostižna. Ne troši se, ne haba se, ne kvari se.
Sadašnjost, s druge strane, radi prekovremeno. Krpi, popravlja, snalazi se. Ona nosi teret budućnosti koja stalno kasni.
U ozbiljnim gradovima budućnost dolazi tiho. U Beogradu ona stalno najavljuje dolazak.
I zato ovde budućnost nije vreme koje dolazi.
Ona je obećanje koje traje.
Aleksandar od Beograda
