Nekada sam mislila da je osećaj iscrpljenosti znak da radim „dovoljno“.
Budim se ujutru sa spiskom zadataka koji nikad ne prestaje, odgovaram na poruke koje su hitnije nego moj sopstveni život, smeškam se ljudima koji mi troše energiju, samo da bih bila pristojna… i na kraju dana, osećala se prazno.
I mislila sam da je to burnout. Da je to normalno. Da tako izgleda odraslost.
Ali onda sam shvatila istinu: nisam bila burnout.
Samo nisam postavila granice.
Više nisam pristajala na gluposti.
Na ljude koji žele da budu centar sveta, a ti treba da im služiš za dekoraciju.
Na razgovore koji me vuku dole umesto da me inspirišu.
Na projekte koji su zanimljivi samo na papiru, ali uništavaju moju kreativnost.
Prvi put sam rekla „ne“ bez griže savesti.
Prvi put sam odbila sastanak koji je bio nepotreban, a insistirao je da „moram“.
Prvi put sam prestala da objašnjavam zašto nisam dostupna kad neko misli da sam tu da rešim njihove probleme.
I znaš šta se desilo? Ništa loše.
Ljudi koji su vredni mog vremena poštovali su to. Oni koji nisu – nestali su sami od sebe.
To nije postalo samo pravilo, to je promenilo ceo moj život.
Postalo je jasno da moje vreme, moja energija i moja sreća nisu resursi koje treba da trošim na nebitno.
Burnout? Ne. Samo konačno sam odlučila da živim po svojim pravilima.
I osećaj je oslobodilački.
Kada prestaneš da se topiš u tuđim očekivanjima, kada prestaneš da budeš tu samo da bi svet izgledao glatko, shvatiš koliko energije ti ostaje da budeš ti.
Da se smeješ bez razloga, da se smeješ sa ljudima koji te podstiču, da radiš stvari koje te ispunjavaju.
Više ne jurim „aktivnosti“, više ne jurim „priznanja“.
Birala sam mir, birala sam energiju, birala sam sebe.
I znaš šta?
To nije slabost. Nije sebičnost.
To je snaga.
I najbolja stvar – sada osećam da nisam burnout.
Sada osećam život.
