U Beogradu svi imaju mišljenje. To je najrasprostranjeniji gradski resurs. Ne traži dozvolu, ne plaća porez i ne zahteva proveru. Dovoljno je da postoji tema – i mišljenje je tu.
Nekada se mišljenje gradilo. Čitalo se, slušalo, ćutalo, pa tek onda govorilo. Danas se mišljenje proizvodi. Brzo, efikasno i u velikim količinama. Kao beton.
Grad je pun stavova. O svemu se zna sve: o parkovima, ulicama, projektima, o tome šta treba, šta ne treba i gde šta treba da stoji. Rasprava traje duže od rešenja. I to je jedina konstanta.
Ironija je što mišljenje više nije alat za razumevanje, nego zamena za njega. Nije važno šta je tačno, važno je šta je izgovoreno. Što glasnije, to tačnije.
U tom horu mišljenja, odluke dolaze tiho. Ne učestvuju u raspravi, ne odgovaraju na pitanja. One se pojave već gotove, kao činjenica koju niko nije izglasao, ali svi komentarišu.
I tako Beograd funkcioniše. Građani imaju mišljenje. Grad ima plan. Između njih nema razgovora.
Samo razlika u glasnoći.
