Mojkovačka bitka vođena je 6. i 7. januara 1916. godine, na prostoru oko Mojkovca, i predstavlja jednu od najslavnijih epizoda u vojnoj istoriji Crne Gore u Prvom svetskom ratu. U toj bici Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore, pod komandom serdara Janka Vukotića, uspela je da zaustavi snažnu austrougarsku ofanzivu i time omogući povlačenje Vojske Kraljevine Srbije preko delova crnogorske teritorije ka Jadranskom moru.
Mojkovačka bitka bila je ujedno i poslednja velika vojna operacija crnogorske vojske. Dve godine kasnije, 1918., Kraljevina Crna Gora prestaje da postoji kao samostalna država i ulazi u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Uvod: Mojkovačka operacija
Mojkovačka bitka bila je završna faza šire vojne celine poznate kao Mojkovačka operacija, koja je trajala od oktobra 1915. do januara 1916. godine. Tokom tog perioda, Sandžačka vojska Crne Gore, jačine oko 30.000 ljudi, držala je širok front koji se protezao od Bokokotorskog zaliva, preko Sandžaka, sve do Zlatibora i Užica.
U početnoj fazi nije dolazilo do većih sukoba. Međutim, kada je austrougarska komanda shvatila da se srpska vojska povlači preko teritorije Crne Gore, postalo je jasno da bi presecanje tog pravca značilo potpuno uništenje srpske vojske i istovremeno brzu okupaciju Crne Gore. Zbog toga su Austrougari na tom pravcu koncentrisali sve raspoložive snage.
Glavnina austrougarske vojske — oko 20.000 vojnika sa približno 70 topova — nalazila se na liniji Rožaje–Sjenica–Bijelo Polje, dok je drugi deo napredovao iz pravca Pljevalja ka Priboju, Mojkovcu i Bijelom Polju. U Boki Kotorskoj bile su skoncentrisane snažne jedinice sa više od 200 topova, usmerenih prema Lovćenu.
Crnogorska vojska
Stanje u crnogorskoj vojsci bilo je izuzetno teško. Vojnici su bili slabo opremljeni, naročito za zimske uslove. Nosili su uglavnom odeću koju su poneli od kuće, a hrana je bila oskudna — često su na nekoliko dana dobijali tek pola kilograma hleba.
Naoružanje se uglavnom sastojalo od pušaka kalibra 7,62 mm, poznatih kao „moskovke“, od kojih mnoge nisu imale bajonete. Svaki od osam bataljona imao je po jedan mitraljez tipa „Maksim“, dok je čitava Sandžačka divizija raspolagala sa ukupno 39 mitraljeza. Municije je bilo malo — od 200 do 400 metaka po pušci. Artiljerija je bila skromna, sa oko 80 granata manjeg i 35 granata većeg kalibra.
Ukupno je na mojkovačkom pravcu bilo angažovano oko 6.500 crnogorskih vojnika, a vrhovni komandant bio je serdar Janko Vukotić.
Austrougarska vojska
Nasuprot njima stajale su znatno jače snage Austrougarske monarhije. U napadu su učestvovale 53. divizija generala Pongraca i 62. divizija generala Kalzera, sa ukupno oko 14.000 dobro obučenih i opremljenih vojnika. Njihova krila obezbeđivalo je dodatnih 20.000 vojnika, pod komandom generala Rajnera, usmerenih ka Mojkovcu i dolini Tare.
Austrougarske snage bile su naoružane puškama „Mauzer“, raspolagale sa 45 topova, velikim brojem mitraljeza i obiljem municije, što im je davalo značajnu materijalnu prednost.
Tok bitke
Badnji dan – 6. januar 1916.
Glavni okršaj započeo je na Badnji dan, 6. januara, kada je general Rajner izdao naređenje za napad, verujući da će crnogorsku vojsku zateći nespremnu. Međutim, serdar Janko Vukotić bio je spreman.
Na udaru 6. austrougarskog kraljevskog puka, na položajima Razvršja i Bojne njive, našao se Donjomorački bataljon Kolašinske brigade. Borbe su bile izuzetno žestoke, sa neprestanim jurišima i protivjurišima. Položaji su prelazili iz ruke u ruku, ali je Donjomorački bataljon uspeo da se održi sve do oko 14 časova.
Pod snažnom artiljerijskom vatrom, Austrougari su potom uspeli da zauzmu Bojnu njivu, kao i položaj Uloševinu, ali su ključne tačke na Razvršju, od presudnog značaja za prodor ka Mojkovcu, ostale u crnogorskim rukama.
Božić – 7. januar 1916.
Svestan da će naredni dan biti presudan, serdar Vukotić napušta štab u Kolašinu i dolazi na prve linije kod Mojkovca. Tu, zajedno sa brigadirom Petrom Martinovićem, donosi odluku o kontranapadu.
U zoru na Božić, 7. januara, Uskočki bataljon se pod okriljem noći i magle premešta na zapadne položaje i sudara sa austrougarskim jedinicama koje su takođe krenule u napad. Borba u snegom zavejanim šumama ubrzo prerasta u okršaj prsa u prsa, uz bajonete i noževe.
Glavni napad na Bojnu njivu izveo je Rovački bataljon, kojim je komandovao Milinko Vlahović. Posle višesatnih borbi, Rovčani su uspeli da zauzmu kosinu koja se od Razvršja spušta ka Bojnoj njivi, ali su se, pod pritiskom austrougarskih rezervi, morali delimično povući.
Posebnu ulogu imali su Prvi i Treći regrutski bataljon, sastavljeni od mladića uzrasta od 18 do 21 godine, kojima je poveren zadatak da povrate Bojnu njivu. Posle dva neuspešna juriša, u borbu je uvedena poslednja rezerva — Drobnjački bataljon.
U silovitom jurišu, uz borbu prsa u prsa, Drobnjaci su uspeli da slome otpor neprijatelja i zauzmu rovove jedan po jedan. Njihov komandant, Nikola Ružić, lično je predvodio ljude i tom prilikom bio ranjen. Austrougarske snage su u panici napustile Bojnu njivu.
General Rajner pokušao je još jedan protivnapad, uvodeći 205. brigadu i lično predvodeći juriš sa isukanim mačem, ali bez uspeha. Do mraka su se borbe stišale, a crnogorski položaji ostali neprobijeni.
Posledice bitke
Najveći značaj Mojkovačke bitke ogleda se u tome što je sprečeno presecanje povlačenja srpske vojske, koja je preko crnogorskih i albanskih planina nastavila put ka Jadranu i dalje ka Krfu.
Ubrzo nakon bitke, usled političkih odluka i odsustva kralja, crnogorska vlada je naredila razoružavanje vojske. Serdar Janko Vukotić dobio je naređenje da se jedinice povuku, predaju oružje i vrate kućama, čime je crnogorska vojska faktički prestala da postoji kao borbena sila.
Foto: Fritz Neumann – Conquest of Montenegran troops 1915
