Ja sam Beograd.
I pamtim žene koje nisu vladale mačem, ali su držale kuću, državu i tišinu pod kontrolom.
U mojoj staroj duši, na raskrsnici Kosančićevog venca i Save, stoji Konak kneginje Ljubice. Ne diže se on visoko, ne prkosi nebu, ali stoji čvrsto – kao žena koja zna gde joj je mesto, a ne pristaje da joj ga iko određuje. Podigao ga je Miloš, ali u njemu je živela Ljubica. A to su u Beogradu uvek bile dve različite stvari.
Gledao sam kako ulazi kroz vrata – ozbiljna, bez žurbe, sa pogledom koji meri prostor kao sudbinu. U tom konaku nije bilo dvorskog sjaja kakav poznaju carevine, već red, strahopoštovanje i unutrašnja napetost. Zidovi su slušali više nego što su govorili. Čuli su korake dece, šapat posluge, ali i tišinu u kojoj se lomila snaga jedne kneginje između muža, države i naroda.
Ja sam tada bio varoš na granici svetova. Orijentalan i tek probuđen ka Evropi. I taj konak je bio moj odraz: spolja miran, iznutra pun sudara. Turski erkeri i balkoni gledali su ka Zapadu, dok su se u sobama još uvek poštovali stari običaji. U njemu se sedelo na minderlucima, ali se razmišljalo o Srbiji koja tek dolazi.
Kneginja Ljubica nije bila tiha žena. To ja znam najbolje. U mom pamćenju ostala je kao stub kuće Obrenovića, često snažniji od samog kneza. U tom konaku je čekala, trpela, odlučivala. Bila je domaćica i politička senka, majka i čuvar prestola. Nije imala tron, ali je imala karakter – a to je u mom gradu uvek bilo dovoljno da se ostane upamćen.
Vreme je prošlo. Ja sam rastao, rušio se i ponovo zidao. Danas u njemu hodaju posetioci, gledaju nameštaj, slike, tkanine. Misle da gledaju prošlost. Ne znaju da prošlost gleda njih.
Jer Konak kneginje Ljubice nije samo muzej. On je moja opomena. Da Beograd nije uvek bio bučan i razmetljiv. Da je nekada ćutao, ali znao šta hoće. Da je u njegovim temeljima i ženska snaga, strpljiva i tvrda kao kamen sa Save.
Ja sam Beograd.
I dok god Konak kneginje Ljubice stoji, znam da još nisam zaboravio ko sam – i kako se vladalo bez krune, ali sa dostojanstvom.
