Građanin se u ovoj zemlji ne pojavljuje često. O njemu se govori, ali se retko vidi. Kad se vidi, vidi se iz daljine, u kadru, u masi, sa leđa. Građanin nema funkciju, osim da potvrdi da sistem postoji. Bez njega bi sve izgledalo suvišno.
Građanin ustaje rano. Ne zato što želi, već zato što mora. On zna red: posao, red, račun, ćutanje. Redosled se ne menja, samo se cene pomeraju.
Na televiziji govore o stabilnosti. Građanin gasi ton, ali ostavlja sliku. Navika.
– Kažu da je bolje – kaže žena.
– Jeste – kaže građanin. – Samo još nije stiglo do nas.
To se u kući vodi kao optimizam.
Građanin ima posao, ali ne zna koliko dugo. Ima ugovor, ali ne zna koji. Ima platu, ali ne zna šta je sve u njoj uračunato. Zna samo da kasni.
U redu u pošti, ljudi ćute. Ćutanje je zajednički jezik.
– Šta čekamo? – pita neko.
– Ne znam – kaže drugi. – Ali mora da je važno.
Red se pomera. Pomera se sporo, ali se pomera. To je važno.
Građanin plaća račune. Na svakom piše isto: rok. Rok je uvek bliži nego plata. Ali plata je u najavi.
Na poslu, šef objašnjava.
– Moramo da se strpimo.
– Do kada? – pita građanin.
– Dok ne prođe.
– Šta?
– Ovo.
„Ovo“ pokriva sve.
Na pauzi, kolege pričaju tiho.
– Jesi čuo?
– Jesam.
– Šta misliš?
– Ništa.
Ništa je ovde bezbedan odgovor.
Građanin zna da ima prava. Video ih je na internetu. Ponekad i na televiziji, u prilogu. Prava se tamo pominju u prošlom vremenu ili u kontekstu drugih zemalja.
Jednom se Građanin usudio da pita.
– Zašto?
– Nije vreme – rekli su mu.
– A kad jeste?
– Kad prođe.
Posle toga više ne pita.
Na izborima, Građanin glasa. Ili ne. U oba slučaja, rezultat je isti: nastavlja se. On zna da njegov glas ima težinu, samo ne zna gde je ostavljena vaga.
– Jesi glasao? – pita komšija.
– Jesam.
– I?
– Ništa.
Ništa je opet pobedilo.
Građanin gleda otvaranja. Vidi makete. Vidi trake. Vidi aplauz. Ne zna gde je to, ali zna da nije kod njega.
– Kad će kod nas? – pita dete.
– Uskoro – kaže građanin. – Samo da dođe red.
Red je važna reč. Ona znači da je neko ispred. Uvek neko.
Građanin zna i da ode. Mnogi su otišli. Neki su se vratili. Oni koji su se vratili ćute više od ostalih.
– Kako je tamo? – pita Građanin.
– Drugačije – kaže onaj što se vratio.
– Bolje?
– Uređenije.
Uređeno ovde zvuči sumnjivo.
Kad se pojavi problem, Građanin gleda u institucije. One gledaju u procedure. Procedure gledaju u rokove. Rokovi gledaju u budućnost.
– Dođite sutra – kažu mu.
– A sutra?
– Sutra ćemo znati više.
Sutra je fleksibilno.
Građanin se ponekad naljuti. To traje kratko. Bes je skup, a nema povrat.
Jednom je izašao na ulicu. Stajao je. Gledao. Nije vikao.
– Zašto ćutiš? – pitao ga je neko.
– Slušam – rekao je.
– Šta?
– Da vidim hoće li neko da čuje.
Niko nije.
Uveče, Građanin ponovo gleda televiziju. Kažu da je bio dobar dan. On ne pamti da je bio loš, pa pretpostavlja da je bio dobar.
– Sutra će biti bolje – kažu.
– Hoće – kaže Građanin. – Samo još nije danas.
On gasi svetlo. Sutra ustaje rano.
U ovoj zemlji Građanin nije tih zato što nema šta da kaže.
On je tih zato što i dalje čeka sutra.
Aleksandar od Beograda
