U vreme kada je rimskim carstvom vladao Maksimin, surov kao pustinjski vetar i tvrd kao kamen Nila, u gradu Aleksandriji živela je jedna devojka čija je lepota nadmašivala glasine, a mudrost prevazilazila učitelje. Zvala se Ekaterina, kći znatnog kneza, vaspitana među knjigama, umetnostima i filosofijom. Govorilo se da je mogla raspravljati sa najboljim grčkim mudracima, a pojavom je ličila na ikonu žive čistote.
Iako su mnogi vlastelini dolazili da je isprose, Ekaterina je govorila da će se udati samo za onoga ko je po lepoti nadljudski, po bogatstvu nedostižan i po mudrosti nepobediv. Svi su mislili da se samo poigrava svojim visokim poreklom i mladošću.
Jedne noći, dok je grad spavao, a more uzdišalo pod mesečinom, majka je dovede mudrom starcu-pustinožitelju, hrišćaninu čije je lice bilo svetlo kao od unutrašnjeg plamena. On joj otkri da postoji Ženik koji ispunjava sve uslove koje je ona postavila — Isus Hristos. Usledi čudesno viđenje: pred njom se pojavi Bogorodica sa Mladencem. Hristos prvo nije hteo da pogleda Ekaterinu, rekavši da joj je duša još uvek u tami. Ali posle krštenja, kada je opet videla isto viđenje, Gospod je blago pogleda i stavi joj prsten na ruku — nevidljiv za svet, ali večan u nebesima.
Tako je Ekaterina postala Hristova nevesta.
Ubrzo zatim, car Maksimin naredi javnu žrtvu paganskim bogovima. Ceo grad beše sabran na trgu, tamjan se uzdizao u gustim oblacima, a žrtveni plamenici puckali kao da aplaudiraju nasilju. Tada se pred carem izdvoji vitka devojka u raskošnoj haljini, ali sa pogledom čvrstim kao čelik. Bila je to Ekaterina.
– Nepravi su tvoji bogovi – reče ona. – I ti tražiš da narod poštuje senke umesto Istine.
Iznenađen njenom smelošću, Maksimin pozva pedeset najučenijih mudraca carstva da je nadgovore. Ali njena reč beše kao reka koja nalazi put kroz kamenje – jasna, svetla, nezaustavljiva. Mudraci, poraženi istinom, poverovaće u Hrista; car ih zbog toga pogubi, a Ekaterinu baci u tamnicu.
No u tamnici se dešavaju čuda: rane joj zaceljuju, a hrana se javlja nebeskim putem. Čak i carica, radoznala zbog priča o devojci koja ne poklekava, dolazi da je vidi i tajno prima veru hrišćansku. Kad je car to saznao, i nju i vojvode koji su se obratili — posla na smrt.
Ekaterini pripremiše najstrašnije mučenje: točak sa oštrim sečivima koji bi telo rasekao u trenu. Ali čim su ga pokrenuli, točak se po predanju raspao gromovitom silom — kao da je nevidljiva ruka s neba satrla oruđe nepravde.
Na kraju, car naredi da je poseku mačem. Na mestu njene smrti, kaže predanje, umesto krvi poteklo je mleko — znak čistote i neokrnjene vere. Anđeli su, veruje se, odneli njeno telo na Sinajsku goru, gde i danas manastir Svete Katarine čuva njeno ime i pamćenje.
Tako se završava priča o devojci koja je mudrošću pobedila mudre, verom pobedila strah, a smrću zadobila život večni. Njeno ime se i danas pominje kao zaštitnice učenika, filosofa, bibliotekara i svih koji traže istinu bez straha.
