Posle rata — nije odmah došla pesma.
Prvo je došao muk.
Onaj koji se nadvije nad svaku ulicu,
kao magla što skriva i rane i sramotu preživljavanja.
Moji zidovi su bili ispucali,
prozor do prozora oblepljen daskama,
a vetar je svirao kroz rupe kao kroz prazne flaše.
U tom zvuku bilo je svega — i tuge, i upornosti, i stida.
Ljudi su se vraćali.
Neki pešice, neki vozovima bez stakala.
Neki su me tražili u ruševinama,
kao da sam ja neko ko može da odgovori —
„Ovde sam, čekao sam te.“
Ali ja sam ćutao.
Jer nisam znao kako da im kažem
da im dom više ne postoji,
da su im sinovi ostali u zemlji daleko odavde,
da su im uspomene spaljene zajedno sa krovovima.
Ipak, počeli su da me popravljaju.
Kamen po kamen.
Ruka po ruka.
Svaka cigla bila je kao molitva.
U toj tihoj gradnji bilo je više snage nego u svim topovima što su me rušili.
Devojke su sadile cveće po dvorištima,
vojni kaputi su postali jorgani,
a deca su trčala kaldrmom
kao da žele da zaborave sve što su čula.
Nisam im zamerio —
i ja sam želeo da zaboravim.
Noću bih opet sanjao vatru,
ali danju sam mirisao na svež kreč i hleb.
To je bio moj novi dah.
Ne dah ponosa,
već opstanka.
Ponekad bih osetio korake onih kojih više nema.
U senci bandere, u pogledu žene što čeka.
Tada bih znao — nisam isti,
ali živim.
Jer posle tišine,
uvek dođe neki šapat.
A iz šapata — rađa se pesma.
I ja sam je ponovo naučio pevati.
Ja, Beograd.
Onaj koji se srušio, ali nije ostao ležati.
Onaj koji je ranjen, ali ide dalje.
Onaj koji zna — da život posle rata
nije nagrada.
