Ja sam Beograd.
Grad na ušću dve reke,
gde se Sava grli s Dunavom,
a vetrovi donose glasove sa četiri strane sveta.
Navikao sam na tutnjavu koraka,
na miris hleba i dima,
na zvona sabornog hrama,
miris tamjana,
ponekad gorkih reči sa ulice —
ali i veselja koje svaku gorku reč briše.
Ali tog leta 1914. —
ponovo sam osetio miris straha.
Te noći, 28. jula,
nebo je prebledelo.
Sa druge strane Save, iz Zemuna,
stigao je prvi huk — granata.
Pao sam na kolena.
Kiše!
Ne obične kiše.
Kiše čelika.
Olova.
I vatre.
Čuo sam vriske iz Dorćola,
molitve sa Terazija,
psovke vojnika.
Moji ljudi su bežali —
neki prema jugu,
neki prema nadi.
Ali mnogi su ostali.
Videli su me ranjenog,
i nisu hteli da me ostave samog.
Gledao sam ih kako trče kroz dim,
s puškama i motikama,
kako ne daju ni kamen mog bedema bez borbe.
Tada sam prvi put shvatio šta znači biti voljen.
Decembra iste godine,
opet sam disao.
Srpska vojska vratila mi je dah.
Oslobodili su me —
umornog, raskrvavljenog, ali živog.
Na Kalemegdanu su zapalili vatre pobede,
i ja sam mislio — gotovo je.
Ali — nije bilo gotovo.
Jesen 1915. donela je nove senke.
Topovi su opet urlali s obala,
a izmaglica iznad Dunava nosila je pesmu smrti.
Video sam ga — majora Gavrilovića —
kako stoji na bedemu i govori svojim vojnicima, mojim vojnicima:
„Junaci!
Tačno u 15 časova neprijatelja se ima razbiti vašim silnim jurišom,
razneti vašim bombama i bajonetima.
Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao.
Vojnici! Junaci!
Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja,
naš puk je žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine.
Vi nemate više, da se brinete za živote vaše — oni više ne postoje.
Zato — napred! U slavu!
Za Kralja i Otadžbinu!
Živeo Kralj!
Živeo Beograd!“
I svi su krenuli,
znajući da se možda nikada neće vratiti.
Kada su pali, pao sam i ja.
Ne od granata,
ni od tuđih čizama —
već od bola.
Od tišine koja je ostala posle njih.
Od praznih ulica i ugašenih prozora.
Neprijatelj me je pregazio, opljačkao, hteo da mi poništi ime.
Zabranili su da mi se ćirilicom piše,
da mi se molitva čuje,
da mi se zastava zavijori.
Postao sam grad u okovima.
Tri duge godine disao sam tiho —
kroz podrume, kroz šapat.
Čuvao sam svoju decu pod ruševinama,
skrivao pesmu u zidovima,
nadao se da će me opet probuditi koraci mojih vojnika.
I dočekao sam.
Jesen 1918. — nebo iznad mene ponovo se otvorilo.
S juga su došli oslobodioci.
Srpski i francuski vojnici prošli su kroz moje ulice
kao kroz srce koje ponovo kuca.
Plakao sam od sreće,
iako nisam imao više suza.
Ruševine su bile moje rane,
ali u njima je ponikla nova nada.
Ponovo sam postao glavni grad —
ne samo države,
već i bola, ponosa, sećanja…
i inata.
I dok mi vetar i danas šušti kroz drveće Kalemegdana,
još uvek čujem glasove onih koji su me branili.
Oni nisu nestali —
oni su u svakom mom kamenu.
Jer ja nisam samo grad.
Ja sam knjiga tvoje istorije.
Ja sam — Beograd.
