U vreme cara Dioklecijana, kad se hrišćani još jednom suočavaju sa okrutnim progonima, postradalo je dvanaest mučenika, svetlih u veri i čestitih u životu.
Prvi među njima bio je Pamfil, prezviter iz Kesarije Palestinske. Čovek učen i blagočestiv, koji je sa ljubavlju ispravljao greške u prepisima Svetog pisma i delio ih svima koji su želeli spasenje. Njegova predanost veri i pismenost činili su ga svetionikom u tami zablude i neznanja.
Drugi, star i mudar, bio je Valent, đakon koji je gotovo napamet poznavao Sveto Pismo. Njegova mudrost i mirna snaga nadahnjivali su sve oko njega.
Treći, Pavle, čest i ugledan čovek, već je jednom bio bačen u oganj zbog Hrista, ali preživeo je kroz Božiju milost.
Uz njih je išlo još pet braće, rodom iz Misira. Po povratku iz kilikijskih rudnika, na kapiji Kesarije otvoreno ispovedaju svoju veru: odbacili su svoja neznabožačka imena i izabrali nova – Ilija, Isaija, Jeremija, Samuil i Danilo. S ponosom kažu da su iz Gornjeg Jerusalima, mesta svetlosti i molitve.
Svi su oni, verni do kraja, dočekali smrt sa hrabrošću – posečeni mačem zbog svoje vere. Uz njih je bio i mladi Porfirije, koji je potražio njihova tela da ih dostojno sahrani, ali i on je stradao u ognju.
Tu je bio i Selevkije, bivši oficir, koji je hrabro prišao i poljubio mučenike pre nego što im mač zada poslednji udarac. Teodul, starac i sluga rimskog sudije, učestvovao je u sahrani, poljupcem ispoljivši poštovanje prema mučenicima. A Julijan posvetio se tome da celi mučenička tela i hvali ih pred svetom.
Tako su ovi dvanaestorica dali malo za veliko, jevtino za dragoceno, smrtno za besmrtno, i preselili se k Gospodu, oko godine 308. Njihova hrabrost i vera ostali su večna svetlost i primer svima koji traže put istine.
