U tišini gore Savarata, iz plemena Simeonova, rodio se Sofonije — čovek krotkog srca i pogleda uprtog u visine. Još od mladosti nosio je u sebi težinu reči koje nisu bile njegove, već Božje. Živeo je u burnim vremenima, u sedmom veku pre Hrista, dok je Judejom vladao blagočestivi car Josija, poslednji veliki obnovitelj zakona i vere među sinovima Izrailja.
Savremenik proroka Jeremije, Sofonije nije bio glasniji od drugih, ali je bio prodorniji. Njegova smernost bila je veća od njegove slave, a njegov um čist kao izvor na kamenu. Zato mu bi dato da vidi ono što je skriveno očima — dan gneva Gospodnjeg i sud nad narodima koji su zaboravili pravdu.
Govorio je o kazni koja će stići Gazu, Askalon, Azot i Akaron; o padu Ninivije, gordog grada; o Jerusalimu, koji je nekada bio svetionik, a postao je senka samome sebi. Jerusalim je video onako kako ga vidi Bog — ne po zidovima i hramovima, nego po srcima ljudi u njemu:
„Grad odmetnički, oskvrnjen, nasilnički.
Knezovi su mu lavovi koji riču,
sudije vuci večernji,
proroci hvališe i varalice,
a sveštenici skvrne svetinju
i izvrću zakon.”
Reči su mu bile teške, ali ne bez nade. Jer Sofonije nije bio samo prorok kazne — bio je prorok obećanja. U dubini tame, njemu je zasijala svetlost Dolazećega. I dok je gledao vekove unapred, njegovo srce se razgoralo radošću, te je uskliknuo glasom koji i danas odzvanja u bogosluženju:
„Pevaj, kćeri Sionska!
Klikuj, Izrailju!
Raduj se i veseli se iz svega srca,
kćeri Jerusalimska!”
Jer dolazi Car krotki, dolazi Mesija, dolazi Spasenje.
I kada je ispunio dan koji mu je bio određen, Sofonije se vratio u mesto svoga rođenja. Tamo se tiho upokojio, ne tražeći slavu među ljudima, već čekajući opšte vaskrsenje i nagradu od Boga, kome je verno služio rečju i ćutanjem.
Njegov glas je utihnuo, ali proroštvo nije — jer reč Božja ne stari.
