U vreme kada se svet još merio Božjom voljom, a gradovi uzdizali i rušili po pravdi nebeskoj, življaše prorok Božji po imenu Naum. Rodom beše iz plemena Simeonova, iz tihog mesta Elkesema, s one strane Jordana, gde su brda kamenita, a noći pune zvezda.
Od mladosti mu srce beše nemirno, jer mu Gospod dade duh da vidi ono što je drugima skriveno. Nije mnogo govorio, ali kad bi progovorio, reči su mu padale teške kao kamen i istinite kao sunce u podne. Življaše sedam stotina godina pre rođenja Hrista, u vreme kada su narodi zaboravljali strah Božji i više slušali silu nego pravdu.
Dve stotine godina pre njega bio je prorok Jona, koji je ušao u veliki grad Niniviju i pozvao narod na pokajanje. Tada se grad smirio, car se posuo pepelom, a narod se vratio od zla. I Gospod ih poštede.
Ali ljudsko srce je kratke pameti.
Prođoše godine, pa decenije, pa vekovi, i Ninivija opet postade gorda. Zaboraviše milost koja ih je spasla. Zakoni postadoše nepravda, bogatstvo postade idol, a nasilje jezik grada. Smejali su se Bogu i rugali se pravdi, misleći da su večni jer su veliki.
Tada Gospod podiže Nauma.
Prorok ne pođe u Niniviju, niti se pred kapijama njenim obraćaše narodu. On podiže glas svoj kao grom iz daljine, i reč njegova beše zapisana, da ostane kao svedočanstvo. Reče da će grad pasti, ne od mača ljudskog, nego od same zemlje i vode, od ognja i potresa — jer kad Bog sudi, ne treba Mu vojska.
I bi kako je rečeno.
Niniviju zadesi strašan zemljotres, tlo se otvori, a vode nadoše i potopiše zidine. Oganj proguta ono što voda nije uzela. Grad nestade kao da ga nikada nije bilo, te se ni mesto njegovo više ne raspoznavaše. Tako propade gordost sveta.
A prorok Naum požive tiho, ne tražeći slavu među ljudima. Prožive četrdeset i pet godina, i kada dođe čas, upokoji se u Gospodu, ostavivši za sobom malu knjigu, ali veliku po istini — knjigu opomene, da milost traje dok traje pokajanje.
I zato se ime njegovo pamti ne po rečima utehe, već po pravdi, jer i pravda je lice Božje.
