Sveti Nikola se u narodu ne doživljava samo kao ime u kalendaru, već kao dan kada se kuća otvara, a prag prestaje da bude granica. Kaže se da je to slava koja se ne zakazuje — ona se događa sama od sebe, jer ko krene tog dana, taj će negde i svratiti.
Nikoljdan se uvek dočekuje u tišini jutra. Prvo se pali slavska sveća, pa tek onda kuća oživljava. Veruje se da svetlost sveće čuva dom cele godine i da se tog dana ne gasi naglo, jer bi se time skratio mir u kući. Kolač se ne seče na brzinu; čeka se da se svi okupe, jer Sveti Nikola ne voli rasuto domaćinstvo.
Kako slava pada u vreme posta, trpeza je posna, ali bogata. U narodu se govorilo da nije greh siromašna trpeza, već zatvorena vrata. Zato su se spremale ribe, pasulj i kupus, ne da bi se pokazalo obilje, već da se niko ne oseti suvišnim. Ko tog dana ostane gladan, verovalo se, pamtiće to i kuća.
Posebno se vodilo računa o ponašanju. Na Svetog Nikolu se ne viče, ne prebrojava novac i ne započinju teški poslovi. Svađa tog dana smatrala se lošim znakom, jer se govorilo da reč izgovorena na Nikoljdan ima dužu senku nego inače.
Gost se ne ispituje odakle dolazi ni zašto dolazi. Smatralo se da svaki gost nosi deo sveca sa sobom, pa se ni nevoljnik ne ispraća praznih ruku. U nekim krajevima je običaj da se deo hrane odvoji „za putnika“, da se zna da kuća ima obraza.
Deca su tog dana bila pod posebnom pažnjom. Učilo ih se da ljube ruku starijima, da ne traže više nego što im se ponudi i da pamte da je slava dan davanja, a ne traženja. Govorilo se da će dete koje na Svetog Nikolu nauči strpljenje, lakše nositi teret godine.
Kad se dan primakne kraju, sveća se ne gasi naglo. Pusti se da dogori ili se tiho ugasi uz znak krsta. Verovalo se da onaj ko isprati Svetog Nikolu sa mirom, imaće mir i dok se ponovo ne vrati.
Zato je Sveti Nikola u narodu ostao kao slava bez buke, ali sa dubokim tragom — dan kada kuća pamti ko je u nju ušao, a još više kako je iz nje izašao.
Foto: Ilustracija/ pixabay
Aleksandar od Beograda
