U tišini ranohrišćanskih vekova, u doba kada je vera bila ispovedana više životom nego rečju, stoji lik Svetog mučenika Sevastijana, sa onima koji su zajedno s njim postradali za Hrista. Njihovo stradanje Crkva pamti kao svedočanstvo vernosti koja ne poznaje strah.
Sevastijan je živeo u vreme rimskih progona hrišćana, najverovatnije početkom IV veka, u danima cara Dioklecijana. Bio je vojnik — čovek discipline i reda — ali je u srcu nosio nešto što ni oklop ni zakletva Rimu nisu mogli potisnuti: tihu, ali čvrstu veru u Hrista. Upravo ta vera ga je vezala za zajednicu hrišćana koji su se okupljali u tajnosti, deleći hleb, molitvu i nadu.
Kada je Sevastijan otkriven kao hrišćanin, od njega se tražilo da se odrekne vere i prinese žrtvu paganskim bogovima. On je to odbio bez gneva, bez vike — mirno, kao što se odbija laž. Sa njim su uhapšeni i „drugi s njim“: sabornici u veri, manje poznati po imenu, ali ne manje veliki po svedočanstvu. U hrišćanskoj tradiciji upravo ta bezimenost mnogih mučenika postaje znak sabornosti — jer nisu stradali kao pojedinci, već kao Telo Crkve.
Stradanje je bilo surovo. Podvrgnuti mučenjima, zatvoru i poniženjima, Sevastijan i njegovi sapatnici nisu pokazali kolebanje. Predanje kaže da su jedni druge hrabrili molitvom, da je tišina njihovog trpljenja bila glasnija od svake propovedi. Na kraju, svi su postradali mučeničkom smrću, ostavivši za sobom trag koji vreme nije moglo izbrisati.
Crkva ih proslavlja kao one koji su pobedili strah, jer mučeništvo u hrišćanskom razumevanju nije poraz, već pobeda — ne nad ljudima, već nad zlom i neverjem. Spomen na Svetog mučenika Sevastijana i druge s njim obeležava se 31. decembra, u vreme kada se godina povlači ka tišini i kada se čovek lakše zagleda u sopstvenu savest.
U narodnom sećanju, ovaj dan se vezuje za istrajnost i trpljenje. Stari su govorili da je dobro tog dana ne započinjati teške svađe i ne donositi nagle odluke — jer je Sevastijan postradao zbog čvrstine, ne zbog naglosti. Molitva njemu i njegovim sapatnicima smatra se molitvom za snagu u iskušenjima koja ne dolaze uvek spolja, već iznutra.
Tako Sveti mučenik Sevastijan i drugi s njim ostaju u pamćenju Crkve ne kao senke daleke istorije, već kao živi primer da vera nije stvar pogodnosti, već izbora — i da je ponekad najveća hrabrost ostati tih, ali nepokolebljiv.
Foto:Ilustracija,/pixabay
