U Melitini, gradu na ivici carstva, gde su se kamene ulice noću hladile brže nego što su se misli smirivale, živeo je Polievkt — vojnik naviknut da sluša zapovesti i da ne postavlja pitanja. Njegova ruka bila je čvrsta, korak siguran, a pogled uvek okrenut ka spolja, ka redu, časti i zakonu. Ali u njemu je postojala tišina koju ni oklop ni vojnička disciplina nisu umeli da utišaju.
Njegov prijatelj Nerho, kršten i tih, govorio je o Bogu ne glasno, već kao da priča o domu iz koga je davno otišao, ali kome se svakodnevno vraćao mislima. Polievkt ga je slušao bez podsmeha. Nešto u tom govoru nije ličilo na prazne reči filosofa niti na obećanja žrečeva. Bilo je to svedočenje, ne nauka.
Kada su carski glasnici doneli ukaz o žrtvovanju idolima, Nerho je pobledeo. Znao je šta taj papir znači — tamnicu, lomače, smrt. Polievkt ga je tada prvi put video kako se plaši. I taj strah, taj ljudski drhtaj u čoveku koji je govorio o večnosti, otvorio je u Polievktu nešto što je dugo bilo zatvoreno. Ako je ta vera dovoljna da se za nju umire, pomislio je, onda ona nije prazna.
Te noći, kako žitije kazuje, Polievktu se javi Hristos — ne kao sudija, već kao Onaj koji zove po imenu. I kad se probudio, više nije bilo sumnje. Obukao je oklop kao i svakog dana, ali je unutra nosio nešto što car nije mogao da mu oduzme.
Sutradan, pred narodom i vojskom, Polievkt priđe mestu gde su stajali idoli. Nije govorio dugo. Jedan udarac bio je dovoljan da kamen padne. Sa njim su pali i carski ukazi, i strah, i stara tišina. „Ja sam hrišćanin“, rekao je, i te reči su bile težije od svake vojničke zakletve.
Uhapsiše ga odmah. Mučiše ga, lomeći telo, ali ne i volju. Krv mučenika padala je na zemlju Melitine kao seme. Polievkt nije tražio spasenje u bekstvu niti je molio za život. On ga je već bio predao.
Kada mu odsekoše glavu, ne ugasi se njegovo svedočanstvo. Naprotiv, tek tada poče da živi. Jer Polievkt nije postao svetitelj zato što je dugo verovao, već zato što je, kad je spoznao Istinu, nije hteo da živi bez nje ni jedan jedini dan.
Tako Crkva pamti Svetog mučenika Polievkta — vojnika koji je izgubio carsku službu da bi zadobio Nebesko Carstvo, i čoveka koji je u jednom trenutku izabrao večnost umesto vremena.
