U dane kada gonjenje na hrišćane beše žestoko, u slavnome gradu Tijani kapadokijskoj življaše blaženi Jaron, čedo pobožne i blagočestive majke Stratonike. Ova pak beše slepa telom, ali srcem videšaše svetlost nebesku. Iz njenih molitava i suza niknu Jaron ka svetlosti, i još od mladosti posveti sebe čistoti, poslušanju i revnosti prema Gospodu Isusu Hristu.
I beše Jaron divan u podvigu: krotak prema svima, milostiv prema siromašnima, poslušan starijima, a naročito brižan prema svojoj slepoj majci, koju nošaše kao blagoprijatni miris pred Gospoda. Jer znađaše da služiti roditelju nemoćnome – to je kao služiti samome Hristu.
No u te dane dođe zapovest da svi sposobni uđu u vojsku i prinose žrtve idolima. Dođoše i po Jarona vojnici zemaljskoga cara, ali sluga Cara nebeskoga ne hte poslušati. Jer reče: „Dva su mi tereta teška: da ostavim majku svoju slepu i bespomoćnu, i da prinesem žrtvu bezdušnim kipovima, što nikad učiniti neću.”
A kada pokušahu da ga silom povedu, Jaron ih otera kao što pastir odbija vuka od stada. Ali ne prođe mnogo, i uhvatiše ga rimski vlastodršci, zajedno sa mnogom braćom, i povedoše ih u Melitinu pred kneza koji beše ljut i idolima predan.
I putovahu oni dugim putem, a u tmini jedne noći, dok drugovi spavahu, Jaronu se javi čovek u odelu belome kao sneg, i lice mu svetljaše kao zorom obasjano. I reče mu glas blag i strašan:
„Ne tuguj, Jarone, slugo Hristov. Nećeš vojevati za cara zemaljskoga, nego ćeš uskoro svršiti podvig za Cara nebeskog. On te prima, i čeka te s vencem slave na nebesima.”
I od tih reči ispuni se srce blaženoga mučenika neopisivom radošću, te blagosiljaše Boga do svanuća.
Kad pak stigoše u Melitinu, baci ih knez u tamnicu. A Jaron, kao drugi apostol, učaše i krepljaše sve utamničene, govoreći im:
„Braćo moja, telo je prah, a duša je od Boga. Ne bojmo se onih što ubijaju telo, nego služimo Hristu, koji život daruje i smrti razrušava vlast.”
Reči njegove behu za mnoge uteha, a za slabe snaga. Samo jedan – Viktor, rođak mu po telu ali ne i po veri – otpade od Hrista i prinese žrtvu idolima. I ožalosti se Jaron, govoreći: „Jao meni, što vidim kako brat moj sâm sebe lišava večnoga života.”
Kada ih izvedoše pred kneza, svi jedno srce i jedan glas ispovediše Hrista Gospoda. I razgnevi se knez, pa naredi da Jaronu najpre odseku desnu ruku kojom je činio milostinju i prekrštavao se. I učiniše tako, no mučenik se ne uplaši, nego podiže svoju levu ruku k nebu i blagodaraše Gospodu što ga udostoji stradanja.
Posle toga bijahu ga šibama, žegahu vatrom i mučahu na razne načine. A on sve primaše kao da neko drugi strada, a ne on sam, imajući pogled upravljen na Hrista.
Najzad, kada knez vide da ih ničim ne može odvojiti od vere, osudi ih sve na smrt mačem. I vođahu ih na gubilište trideset i trojicu kao jagnjad na klanje. A oni pevahu psalam:
„Blaženi neporočni na putu, koji hode po zakonu Gospodnjem.”
I biše posečeni: Isihije, Nikandr, Atanasije, Mamant, Varahije, Kalinik, Teogen, Nikon, Longin, Teodor, Valerije, Ksant, Teodul, Kalimah, Evgenije, Teodot, Ostrihije, Epifanije, Maksimijan, Dulkitije, Klavdijan, Teofil, Gigantije, Dorotej, Teodor, Kastrihije, Anikit, Temelije, Evtihije, Ilarion, Liodot i Amonit – i s njima blaženi Jaron, prvi među jednakima.
A neki hristoljubivi čovek po imenu Hrisant otkupi glavu blaženoga Jarona i položi je česno u grob, te kasnije nad njom podiže svetu crkvu u ime mučenika. A odsečena Jaronova ruka bi odnesena njegovoj slepoj majci, koja je celivaše sa suzama govoreći:
„Sine moj ljubljeni, rukom ovom služio si mene, a sada njome poslužuješ nebesima.”
I tako predade duh svoj Gospodu blaženi mučenik Jaron sa sastradalnicima, godine 298, i uđe u radost i svetlost Hristovu, u kojoj se raduju pravdnici u vekove vekova.
Molitvama svetih mučenika, Gospode Isuse Hriste Bože naš, pomiluj nas. Amin.
Foto> Ilustracija/pixabay
