Kažu stari da je reč kao seme: ako je baciš u kamen, uginuće, a ako je baciš u dobro tlo, izrastiće u stablo koje mnogima pravi hlad. Tako je i sa rečima Svetog Jovana Zlatoustog — rodile su se davno, u gradu Antiohiji, ali do danas daju senku, miris i plod svakome ko ih pročita.
Jovan je rođen oko 347. godine u porodici uglednih, ali pobožnih Antiohijaca. Rano je ostao bez oca, pa je majka Antusa, blaga poput jutarnje rose, celo svoje srce položila na vaspitanje svoga sina. Bila je mlada udovica, ali nije pristajala na drugi brak — zavetovala se da će Jovana podići u čistoti i mudrosti. I uspela je: dečak je rastao kao da mu je Bog sam dao učitelje.
Od učenika do podvižnika
Učenje mu je išlo lako. Retko je ko u Antiohiji tako brzo savladavao filosofiju, retoriku, književnost. Njegove misli bile su oštre, a jezik brz — ali nikada za zlo, već za istinu. Učitelj Livanije, slavni retor, jednom je na pitanje ko bi ga nasledio rekao:
„Jovan — da ga Crkva nije otela.“
No, otela ga je — ili ga je on sam Crkvi darovao.
Posle školovanja, Jovan je osetio tihi poziv. Povukao se u pustinju, gde je živeo kao podvižnik: post, molitva, bdenje. Tu, među stenama i tišinom, svoje reči je temeljio na delu, a srce na smirenju. Ali, telo nije izdržalo takav asketski podvig: bolest ga primora da se vrati u Antiohiju. Bog ga je hteo u gradu, među ljudima, a ne u pećini.
Zlatna usta
Kada se vratio, postao je đakon, pa sveštenik. I tu počinje ono po čemu ga znamo: propovedi koje nisu bile ni med ni vatra, već oboje. Govorio je o pravdi tako da se nepravedni tresu, i o milosti tako da grešnik zaplače i poželi da se ispravi.
Govorio je narodu, bogatima, siromašnima, vojnicima, trgovcima — svakome. Kad bi propovedao, crkva bi postajala tesna, a ulice pune. Ljudi su dolazili ne zbog lepote glasa, već zbog istine koja je njime tekla.
Otud i ime:
Zlatoust — čovek čija su usta zlatom istine zvonila.
Na carskom dvoru
Njegova slava stigla je do Konstantinopolja. Pre nego što je postao svestan, Jovana su potajno odveli u prestonicu i rukopoložili za patrijarha. On, smireni podvižnik, u raskošnom gradu! Ali nije se uplašio: istina je njegov oklop.
Kao patrijarh živeo je kao siromah. Svoje bogatstvo delio je bednima, a carevima govorio istinu u oči. Tu se i zamerio mnogima: moćnici nisu voleli kada im neko podseća da su i oni samo ljudi.
Najteži sukob imao je sa caricom Evdoksijom. Jovan nije preterivao, ali nije ni ćutao kad je trebalo reći: „Ne možeš služiti i Bogu i raskoši.“ Carica se uvredila — a kad se carica uvredi, carski dvor postaje hladan kao led.
Progon
Sazvali su sabor i nepravedno ga osudili. Proterali su ga u Vitiniju. Narod je plakao, žene su u hodnicima hrama padale u nesvest, a mornari su odbijali da isplove. Ipak, Jovan je otišao — smireno, kako je živeo.
Posle kratkog povratka, usledio je drugi progon, ovaj put teži. Vodili su ga po planinama jermenskim, kroz kišu, sneg, glad. Noge mu bile ranjene, telo iscrpljeno. Ali duh? Duh mu je bio kao plamen: što više duvaju vetrovi, to jače gori.
Na putu ka Pitiuntu, slomio se. Ne žalbom, ne roptanjem — već telom. U hramu u Komanu zamolio je da mu obuču belu odeću, i rekao:
„Slava Bogu za sve.“
Tu je i predao duh, 14. septembra 407. godine.
Posle smrti — pobeda
Njegove mošti vraćene su kasnije u Konstantinopolj uz velike počasti. Narod je čekao u redovima, kao da mu se vraća izgubljeni otac. Car Teodosije II pao je na kolena pred kovčegom i rekao:
„Opraštaj, oče, mojoj majci i meni.“
Foto: Ilustracija/ wikipedia
