Sveti Andrej, sin Jonin i brat apostola Petra, rođen je u malom ribarskom mestu Vitseidi. Po zanimanju ribar, po srcu tih i pažljiv, a po duhu žedan istine. Pre nego što je upoznao Hrista, bio je učenik svetog Jovana Krstitelja. Upravo se na obali Jordana njegova sudbina prelomila: kada je Jovan, ugledavši Isusa, rekao: „Gle, Jagnje Božje!“, Andrej je bez oklevanja ostavio svog prvog učitelja i pošao za Hristom. Tako je postao prvi od dvanaestorice koji je prepoznao Spasitelja — zato se i naziva Prvozvani.
Nije zadržao blagu vest samo za sebe: doveo je i svoga brata Simona Petra Hristu. I time započeo svoj život kao propovednik, koji će ga voditi kroz velike zemlje, mnoge narode i brojna stradanja.
Posle silaska Svetog Duha, po žrebu mu pripade da propoveda u Vizantiji i Trakiji, zatim po Dunavskim krajevima, pa čak i do zemalja ruskog naroda, kuda je zabodenim krstom na kijevskim visovima prorekao veliku hrišćansku budućnost. U svakom mestu postavljao je učenike, episkope, sveštenike, duboko ukorenjujući Hristovo učenje. U Vizantiji je postavio prvog episkopa, svetoga Stahija. U Epiru, Grčkoj i na Peloponezu čudesima je pridobio mnoštvo ljudi za veru.
No najveće njegovo stradanje dogodilo se u Patrasu. Tamo je, imenom Hristovim, isceljivao bolesne i ukrepljivao narod, čak i ženu i brata Egeata, rimskog namesnika. Zbog toga ga Egeat baci u tamnicu, stavi na muke, a potom osudi na raspeće. Kada bi ga verni hrišćani u mnoštvu okružili, želeći da ga spasu, Andrej nije dozvolio da bude skinut sa krsta — jer je želeo da do kraja sledi primer svoga Učitelja.
Dok je visio na krstu, govorio im je pouke, bodreći ih da ostanu u veri. A onda se, usred njegove molitve, neobična nebeska svetlost spustila na njega i obasjavala ga više od pola časa. Kada je svetlost iščezla, duša apostolova mirno je otišla Gospodu. Bilo je to 62. godine.
Mošti svetog apostola Andreja kasnije su prenete u Carigrad. Njegova glava dospela je u Rim, a jedna ruka u Moskvu — kao tragovi puta čoveka koji je prvi prepoznao Hrista i prvi Ga sledio.
