Bez imena, ali ne i bez svedočanstva
Kada se govori o stradanju hrišćana u Beogradu, istorija pamti imena: Ermil, Stratonik. Али postoje i oni čija su imena izgorela zajedno sa gradom. Mučenici Singidunuma iz doba hunskih i avarskih upada nisu upisani u kalendare, ali su upisani u temelje grada.
Od sredine V do kraja VI veka, Singidunum je bio grad na udaru istorije. Hunske čete Atilinih naslednika, a potom i avarsko-slovenski prodori, pretvorili su dunavski limes u neprekidno bojno polje. Grad je više puta razaran, napuštan i obnavljan, a sa svakim padom nestajali su i hramovi, i grobovi, i rukopisi.
U tim razaranjima stradali su neimenovani hrišćani: sveštenici koji nisu napustili svoje zajednice, monasi koji su čuvali ostatke svetinja, i obični vernici koji nisu želeli da se odreknu vere pred silom. Njihovo mučeništvo nije bilo sudsko, već istorijsko — bez presude, bez zapisa, ali sa istim ishodom.
Predanja govore da su pojedini hrišćani ubijani u ruševinama crkava, da su drugi odvođeni u ropstvo, a treći nestajali zajedno sa gradom koji je goreo. Nema sačuvanih žitija, ali arheološki slojevi Beograda — spaljeni podovi, razrušene bazilike, prekinuti grobovi — svedoče o nasilnom prekidu hrišćanskog života.
Ovi mučenici nisu proslavljeni imenima, već tišinom. Njihova vera nije ostala u zapisima, već u činjenici da se hrišćanstvo na ovom prostoru nije ugasilo. Posle svakog razaranja, život se vraćao. Posle svakog pada, nova crkva je nicala na starim temeljima.
Za razliku od mučenika prvih progona, ovi svedoci vere nisu stajali pred carem. Njihov sudija bila je istorija, a njihova kazna – opstanak vere kroz ruševine. Oni su hrišćanstvo Beograda sačuvali ne rečima, već opstankom.
Zato im se ime ne zna, ali im se delo vidi. U svakom kasnijem hramu, u svakom povratku grada životu, prisutni su oni koji su postradali kada je Singidunum nestajao sa mape sveta — da bi se ponovo vratio.
