Magla se valjala niz planinu kao dim iz ugašene lule. Jutro se rađalo s mukom, kao da i samo zazire od onoga što će tog dana videti. Vojnici su ćutke sedeli kraj blatnjavih rovova, čisteći puške i misli. Negde u dolini, top je udario tromo i duboko, kao da je srce zemlje progovorilo.
— Gospodine majore, — tiho reče potporučnik dok mu je para disanja nestajala u magli, — Austro-ugari nas u pojedinim dolinama gone nazad. Kažu da im stižu nove čete. Prejaki su udari.
Major, krupan i uspravan i kad sedi, podiže pogled. Oči su mu bile umorne, ali bistre.
— Nisu oni jaki, sine. Samo su uporni. A mi smo stavili u prve redove one koji su juče ostavili plug, ne sablju. Takav narod prvo udari srcem, pa telom. I zato lako umori dušu.
— Znači… mi smo ih pustili?
Major se nasmeši, ali gorko.
— Nismo mi nikoga pustili. Samo ih puštamo da poveruju da nas mogu slomiti. Oni misle da se rat dobija na mapama, a ne u grudima.
Tišina je pala između njih. Kiša je počela da rominja po bajonetima, po šinjelima, po licima.
— Gospodine majore, — opet se javi potporučnik, — priča se da među našima ima onih koji šalju poruke neprijatelju. Da nas izdaju.
Major skide šapku i pogleda negde preko magle, prema obroncima Cera gde su se, negde iza, još čuli naši mitraljezi.
— Sine… — reče tiho, — Srbija nikada neće pasti jer je pobeđena. Pasti će, ako padne, jer je izdana. Izdana od onih kojima je prva reč „država“, a ne „selo“.
Potporučnik pogleda zbunjeno.
— Ne razumem, gospodine. Zar nije država iznad svega?
— Nije, sine. Država bez sela je prazna reč na papiru. Ako čuvaš svoje selo, čuvaš i zemlju. Ako štitiš komšiju, štitiš i Srbiju. Kad zaboravimo jedni druge, tada više nema ni za koga da ratujemo.
Rekao je to i ustao, kao da te reči nisu njemu nego zemlji upućene. Sa zapada je grmelo.
Major navuče šinjel, pritegnu kaiš, pa tiho reče:
— Ajde, sine. Da vidimo koliko vredi ova magla kad se srpska krv u nju umeša.
I krenuše niz padinu, u gustu tišinu jutra, dok se negde daleko čula pesma:
„Marš na Drinu, sad zove rat…“
I činilo se da i sama planina Cer diše s njima.
Autor: Aleksandar od Beograda
Priča nije stvaran događaj već slobodna mašta autora.
