Stefan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 — 10. mart 1391) bio je ban Bosne od 1353. do 1377. godine, a zatim kralj Bosne od 1377. do smrti. Tokom njegove vladavine Bosna je dostigla najveći teritorijalni i politički uspon u srednjem veku. Krunisan je za kralja u manastiru Manastir Mileševa 1377. godine i tom prilikom je uzeo vladarsko ime Stefan, po uzoru na vladare dinastije Nemanjići. Njegova vlast se u pojedinim periodima prostirala od Save i Drine do Jadranskog mora i obuhvatala delove Dalmacije, Huma i zapadnih srpskih zemalja.
Poreklo i porodica
Tvrtko je rođen oko 1338. godine kao sin kneza Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, ćerke hrvatskog velikaša Đure II Šubića iz Bribira. Pripadao je dinastiji Kotromanića, koja je od kraja XIII veka vladala Bosnom.
Njegov stric bio je bosanski ban Stjepan II Kotromanić, koji je tokom svoje vladavine znatno proširio teritoriju Bosne. Kako Stjepan II nije ostavio muškog naslednika koji bi doživeo punoletstvo, za naslednika je odredio svog sinovca Tvrtka.
Nakon smrti Stjepana II 1353. godine, Tvrtko je nasledio bansku vlast kao maloletnik. U prvim godinama njegove vladavine ključnu političku ulogu imala je njegova majka Jelena, koja je nastojala da očuva položaj dinastije i osigura podršku bosanske vlastele.
Prve godine vladavine
Dolazak mladog bana na vlast poklopio se sa politički nestabilnim periodom. Iako je država koju je nasledio bila teritorijalno proširena, njena unutrašnja struktura bila je slaba. Velikaši su imali široku autonomiju i često su delovali samostalno.
Jelena Šubić je 1354. godine sazvala skup bosanske vlastele u Milama kod Visokog kako bi učvrstila položaj svog sina. Tom prilikom potvrđene su privilegije pojedinim velikašima, među kojima se posebno isticao knez Vlatko Vukoslavić.
U ovom periodu Tvrtko je pokušavao da stabilizuje vlast i očuva teritorijalno jedinstvo države.
Odnosi sa Ugarskom
Bosna je tokom XIV veka formalno bila u vazalnom odnosu prema Ugarskoj. Ugarski kralj
Ludovik I Anžujski
nastavio je politiku nastojanja da učvrsti ugarski uticaj u Bosni.
Godine 1357. Tvrtko je bio primoran da prizna ugarsku vrhovnu vlast i da prepusti Humsku zemlju. U zamenu za to potvrđena mu je vlast nad Bosnom i Usorom. Takođe je bio obavezan da učestvuje u ugarskim vojnim pohodima i da se obračuna sa jeretičkim pokretima u Bosni.
Iako je formalno priznao ugarsko sizerenstvo, Tvrtko je nastavio da jača svoju političku poziciju i da radi na povećanju samostalnosti.
Rat sa Ugarskom
Sukob između Bosne i Ugarske izbio je 1363. godine. Ugarski kralj je pokrenuo vojni pohod protiv Bosne pod izgovorom borbe protiv jeresi.
Ugarske trupe su pokušale da prodru u Bosnu preko Usore i Donjih Krajeva. Međutim, bosanska odbrana je bila uspešna. Posebno se istakao vojvoda Vukac Hrvatinić koji je odbranio tvrđavu Soko u Plivskoj župi.
Ovaj sukob završio se povlačenjem ugarske vojske i predstavljao je značajan uspeh za Tvrtka.
Pobuna vlastele
Godine 1366. izbila je pobuna dela bosanske vlastele protiv Tvrtka. Pobunjenici su ga zbacili sa vlasti i za bana proglasili njegovog mlađeg brata Vuka.
Tvrtko je bio primoran da pobegne na dvor ugarskog kralja. Uz njegovu pomoć vratio se u Bosnu i započeo borbu za povratak vlasti. Već 1367. godine uspeo je da obnovi kontrolu nad većim delom zemlje.
Vuk je potom otišao u izgnanstvo, ali se kasnije pomirio sa bratom.
Širenje na srpske zemlje
Tokom sedamdesetih godina XIV veka Tvrtko je počeo da se aktivno meša u sukobe srpskih oblasnih gospodara.
U savezu sa Lazar Hrebeljanović, tj. sa Lazarom Hrebeljanovićem, porazio je moćnog velikaša Nikolu Altomanovića.
Nakon Altomanovićevog poraza Tvrtko je dobio značajne teritorije u Podrinju, Polimlju i Humu. Time je proširio svoju vlast i postao jedan od najuticajnijih vladara u regionu.
Krunisanje za kralja
Posle teritorijalnih uspeha Tvrtko je odlučio da uzme kraljevsku titulu. Godine 1377. krunisan je u manastiru Mileševa.
Tom prilikom uzeo je ime Stefan, koje su nosili vladari dinastije Nemanjića. Njegova nova titula glasila je:
„Stefan Tvrtko, kralj Srba, Bosne, Primorja i Zapadnih strana.“
Krunisanje je imalo snažan politički značaj, jer je Tvrtko time nastojao da predstavi sebe kao naslednika tradicije srpskih srednjovekovnih vladara.
Izlazak na more i osnivanje grada Novog
Jedan od važnih ciljeva Tvrtkove politike bio je izlazak Bosne na more i razvoj sopstvene trgovine.
Godine 1382. osnovao je grad Herceg Novi na ulazu u Bokokotorski zaliv. Grad je prvobitno nazvan Sveti Stefan.
Grad je zamišljen kao trg soli i važna luka bosanske države. Osnivanje ovog trgovačkog centra izazvalo je sukob sa Dubrovnikom koji je nastojao da zadrži monopol nad trgovinom soli.
Borbe sa Osmanlijama
Krajem XIV veka osmanske snage počele su sve češće da prodiru na Balkan.
Godine 1388. bosanska vojska pod komandom vojvode Vlatka Vukovića porazila je osmanske snage kod Bileće.
Tvrtko je sledeće godine poslao vojnu pomoć knezu Lazaru, tj. Lazaru Hrebeljanoviću, u
Kosovska bitka.
Bosanski odredi učestvovali su u borbi na strani hrišćanske koalicije.
Ekspanzija u Dalmaciji
Posle smrti ugarskog kralja Ludovika I u Ugarskoj je izbio građanski rat. Tvrtko je iskoristio političku nestabilnost i proširio vlast na dalmatinske gradove.
Pod njegovu vlast došli su Split, Šibenik, Trogir i ostrva Brač, Hvar i Korčula.
Tada je promenio titulaturu u:
„kralj Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“
Ovim osvajanjima Bosna je dobila kontrolu nad velikim delom istočne obale Jadranskog mora.
Foto: Wikipedia
