Jesen je već pritisla šume, a dan se rano lomio u hladnoći. Lov je bio zakazan, ali bez veselja. Tako je naredio kralj Vukašin — da se ide tiho, bez truba, bez velike pratnje. Govorio je da gora bolje daje plen kad ne zna ko prolazi kroz nju.
Car Uroš je jahao za njim, korak iza, kao senka koja zna gde joj je mesto. Nije nosio krunu. Samo lagan ogrtač i krst o vratu. Kad bi ga neko gledao sa strane, rekao bi da je to kaluđer, ne car. A ipak, krv Nemanjića tekla mu je venama.
Vukašin se osvrnuo jednom, kratko. Pogled mu nije bio ni surov ni milostiv — više odsutan, kao da je već odlučio, a sad samo čeka da se odluka ispuni.
— Ovde ćemo zastati — reče. — Voda je čista.
Reka Šarenik tekla je sporo, mutna od kiša. Car siđe s konja i priđe obali. Kralj je ostao malo dalje, među drvećem. Njegovi ljudi raspršili su se, kao da ih je šuma progutala.
Uroš se sagnuo da zahvati vodu. U tom trenutku tišina postade gusta, kao da je gora zadržala dah.
Kažu — Vukašin nije gledao.
Kažu — da je samo stegao dizgine.
Kažu i to — da je znak već bio dat.
Strela je doletela iz senke, bez glasa i bez milosti. Car se zatetura, kleknu i osloni dlan o zemlju. Krv se pomeša s vodom. Podiže pogled — ne ka šumi, ne ka ljudima, već ka nebu.
— Gospode… Tvoje je carstvo — prošaputa.
Vukašin je prišao tek kad je sve bilo gotovo. Stao je nad telom, dugo, bez reči. Neko je očekivao da će prekrstiti ruke, neko da će reći molitvu. On je samo gledao.
— Neka ga — izgovori najzad. — Tako je zapisano.
Kruna nije uzeta, jer je nije ni bilo. Sablja nije pala, jer je nije ni podigao. Car je ostao da leži kraj reke, a kralj se vratio među žive.
Te noći, pričali su pastiri, gora je bila nemirna. Psi nisu lajali, konji su se znojili, a mesec je bio crven kao rana. Kažu i da je Vukašin te noći dugo sedeo sam, ne govoreći ni sa kim.
Nedugo potom, stigla je vest o Maričkoj pogibiji. Kralj je pao u tuđoj zemlji, u mraku i vodi — kao i car.
I tada su ljudi počeli da šapuću:
— Krv ne miruje.
— Carstvo uzeto bez blagoslova ne traje.
Tako je, po narodnom predanju, umro car Uroš Nejaki — bez bitke, bez vojske, ali sa molitvom na usnama.
A carstvo? Ono je umrlo zajedno s njim, malo kasnije, i mnogo glasnije.
Autor: Aleksandar od Beograda
